Iz izvještaja koje dostavljaju HAVC-u može se zaključiti da najveći financijski benefit od koprodukcija imaju producenti i producentske kuće (koje su „suvlasnici“ filma); neki producenti u odnosu prema javnosti odlučili su se na „zakon šutnje“
Piše: Veljko KRULČIĆ, filmski analitičar
Ne znam koliko se projekata prijavljivalo u „nultim godinama“ HAVC-a u kategoriji manjinskih koprodukcija (podsjećam 2010. su sredstva odobrena filmu „Krugovi“ srpskog redatelja Srđana Golubovića; a 2011. – na dvama natječajima – „Mostu na Ibru“ Michaele Kezele i „Cure“ Andree Štake, te za jedan dugometražni dokumentarac), ali osobe koje su tada bile vezane za HAVC spominjale su brojku od desetak naslova, no ono što se događa u posljednje vrijeme, posebice u tekućoj sezoni prelazi „sve granice“ u pogledu brojnosti prijava.
Umjetničkom savjetniku (odnosano, savjetnici) svakako nije lako. Trenutno tu „funkciju“ vrši Bojan Kanjera, koji je nasljedio gđu Miljenku Čogelju.
Tako se na prvom ovogodišnjem roku za manjinske koprodukcije prijavilo 43 projekta, od toga 29 su igrani filmovi. Najviše iz Srbije – 16, a slijede filmovi iz Slovenije – 9; na drugom roku stiglo je 48 prijava – također se njih 29 odnosi na igrane filmove; a na trećem roku – okruglo 50 (32 su igrana).
Koliko će ih biti na četvrtom roku – vidjeti ćemo, ali ne bi me začudilo da se opet obori rekord u broju filmova koji apliciraju na sredstva naše krovne kinematografske ustanove (a koja se kreću u prosjeku između 60 i 90 tisuća eura).
O koprodukcijama i značenjima koprodukcija ispisani su reci i reci, o sinergiji filmaša iz raznih zemalja i kultura, o „dodatnom kvalitetu“, o (navodnoj) nemogućnosti da se filmovi danas snimaju ukoliko koprodukcije izostanu…
U tim i takvim pisanjima i izrečenim riječima ima i podosta mistifikacija, ali pustimo to na stranu – danas ćemo „otvoriti prozore“ na polju financija. Tj. prikazati sažetke financijskih izvještaja četiri ostvarenja iz produkcija posljednjih godina. Te izvještaje su hrvatski koproducenti dostavili HAVC-u, kako bi opravdali dobivena sredstva. Radi se o filmovima iz triju država, odnosno kinematografija bivše Jugoslavije, troje koproducenata.
NIJE LOŠE BITI ČOVJEK – koproducent „Terminal 3“
Kada je Boško Picula 2019. obrazložio zašto je – od filmova koje će HAVC sufinancirati kao manjinsku koprodukciju – odabrao „Nije loše biti čovjek“ scenariste i redatelja Dušana Kovačevića (scenariste legendarnih Šijanovih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče posljednji krug“, koredatelj „Balkanskog špijuna“) naveo je kako će se hrvatski doprinos u filmu vidjeti (citiram) „u jednoj većoj ulozi, plus maska, šminka-montaža, te nekoliko glumačkih uloga“.
Nije loše biti čovjek, scena iz filma
Naš koproducent je tvrtka „Terminal 3“ i producentica Vanja Sremac.
Hrvatsko učešće u budžetu je desetak posto, kako bi se opravadao status „koprodukcije“, makar je taj postotak „nategnut“. Do njega se došlo i tzv. „producentskim ulaganjem“, kao i ulaganjem beogradske tvrtke „Soul Food World Sales MG“ koja je unaprijed „platila“ prava za svjetsku distribuciju i prodaju filma.
HAVC je filmu „Nije loše biti čovjek“ odobrio 350 tisuća kn (46,7 tisuća eura).
Filmski centar Srbije je film podržao s 297,8 tisuća eura, ulaganje „vlasnika“ je iznosilo 100 tisuća eura, ulaganje prikazivača i distributera Megacom Film MG 30 tisuća eura, producentsko ulaganje (Art and Popcorn, producent Miroslav Mogorović) – 25 tisuća eura, Soul Food (distributer za svijet) – 8,7 tisuća eura, te sam Dušan Kovačević s 15 tisuća eura.
Iako je – po HAVC-u – jedan od hrvatskih glumaca (ili glumica) trebao imati „veću ulogu“, njega/nju nismo u filmu vidjeli, nego Vojina Ćetkovića, Gordana Kičića, Hristinu Popović, Branku Katić, Žiku Todorovića, Gordana Kičića…
Skoro 90 posto sredstava koje je HAVC dodijelio projektu „Dobro je biti čovjek“ je utrošeno za postprodukciju filma, a koja se – zanimljivo je spomenuti – odvijala istodobno s proglašenjem pandemije Covid-19. Prvi autorski honorari prema izvještaju od strane „Terminala 3“ isplaćivani su u ožujku 2020. godine!
Konkretno, od hrvatskih filmskih umjetnika angažirani su: Ivana Fumić (kao montažerka) – autorski honorar je iznosio 100 tisuća kn; asistent montaže Gorazd Kernel (autorski honorar – 22,6 tisuća kn), dizajner zvuka Ivan Zelić (56,2 tisuća kn), Vanja Sremac (putem obrta „Vanjuška“) – kordinatorica postprodukcije (10 tisuća kn), Martin Semenčić (montažer dijaloga) – 25 tisuća kn i Siniša Krneta (montaža glazbe i zvučnih efekata) – 24 tisuće kn.
Producentska provizija – „Terminal 3“ – iznosi 24,5 tisuće kn.
Preostali dio sredstava HAVC-a su utrošeni na potrošni materijal, putne naloge, knjigovodstvene usluge, bankarske naknade i slično.
Film je prikazan na pulskom i na još ponekim festivalima, u Srbiji je imao 25-tisuća gledatelja, u Hrvatskoj 2,5 tisuće (znači desetak puta manje), u bosanskim kinima 900 gledatelja, ali sve to je puno manje nego što se moglo očekivati od autora kalibra Dušana Kovačevića.
ŠVEDSKO SRCE MOJE MAJKE – koproducent „Eurofilm“
Isti umjetnički savjetnik za manjinske koprodukcije HAVC-a Boško Picula je godinu ranije dao zeleno svjetlo za bosansko-hercegovački film „Švedsko srce moje majke“ redatelja Adisa Bakrača.
Iz obrazloženja: „… Film se snima u Malmou, dok se hrvatski doprinos realizaciji filma odnosi na angažmane dijela umjetničkog i tehničkog osoblja, te postprodukcijske usluge.“
Švedsko srce moje majke, kadar iz filma
Iz financijskog izvještaja kojeg je hrvatski koproducent, tvrtka „Eurofilm“ (iza koje stoji Slaven Knezović, najpoznatiji kao glumac) dostavio HAVC-u saznaje se da je ukupni budžet filma iznosio nešto manje od milijun eura (konkretno 978,3 tisuće), a da je hrvatski udio iznosio 95,7 tisuća eura, odnosno 720 tisuća kn – koliko je odobrio HAVC.
Što se tiče „umjetničkog i tehničkog osoblja“ u financijskom izvještaju „Eurofilma“ koji je napisan na jednoj stranici A4 formata stoji da je Alisiji Ferro – Vilalbi isplaćeno 25.075,35 kn, Slavenu Knezoviću kao producentu 120 tisuća kn, Maji Lasić kao direktorici filma 75 tisuća kn, Daliborki Puž kao kordinatorici 65 tisuća kn, te Ivanu Pužu za najam vozila 40 tisuća kn.
Ne znam tko je gđa Alisija Ferro – Vilalba i koji je konkretno bio njezin angažman u ovoj drami, ali sam na „mreži svih mreža“ otkrio postojanje dviju dama koje imaju svoju filmografiju na IMDB-u, a „sličnog“ su imena i prezimena: Alicia Ferro i Alejandra Villalba. Prvospomenuta je navedena kao skripterica i pomoćnica redatelja, bila je angažirana na nekoliko filmskih projekata u zemljama bivše Jugoslavije.
Od pravnih osoba, angažiranih na filmu, jedino uz „Uzelac gradnju“ piše da je radila scenografiju – 64 tisuće kuna.
Što su ostale tvrtke radile na filmu iz dokumenta (izvještaja) „Eurofilma“ koji je dostavljen HAVC-u nije precizirano, ali prepisujemo nazive i iznose – „Toweru“ je isplaćeno 100 tisuća kn, „Silicon masteru“ 28,5 tisuća kn, a šest tvrtki („Plavi zgrad“, „Istra Istrium“, „Robus Alte“, „Practicum vita“, „Superior Cooling“ i „Nunc Vita“) iznose do 10 tisuća kn.
Angažman „Jadran filma“ na filmu „Švedsko srce moje majke“ je „Eurofilm“ platio 4 tisuće kn, a „Alka filma“ 125 tisuća kn.
Zanimljivo je spomenuti – na odjavnoj špici filma nije navedena niti jedna od navedenih tvrtki!? Čak ni „Alka film“, jedna od uspješnijih tvrtki za postprodukcijske usluge na ovim prostorima.
Producentska provizija (sedam posto od budžeta) „Eurofilmu“ iznosi 50,4 tisuće kuna.
Spomenimo da glavne uloge u filmu „Švedsko srce moje majke“ igraju Faketa Salihbegović-Avdagić, Nermin Omić, Irina Drobnik, Armin Omerović.
Festivalska reputacija filma je vrlo skromna, kao i gledanost u kinima.
U BiH ga je gledalo samo 581 gledatelj s plaćenom kino-ulaznicom. Nemamo informaciju o distribuciji po drugim teritorijima.
U projektu „Švedsko srce moje majke“, isto kao i u prethodnom filmu „Nije loše biti čovjek“ Hrvatska je bila jedini koproducent uključen u projekt.
PRAZNIK RADA – koproducent „Propeler film“
Za razliku od ta dva filma, „Praznik rada“ sarajevskog sineasta Pjera Žalice je imao koproducente iz Srbije, Sjeverne Makedonije i Hrvatske – tvrtku „Propeler film“ iza koje stoje Boris T. Matić i Lana Matić. Ukupni budžet filma je iznosio nešto manje od milijun eura – 962,6 tisuća. Od toga, Euroimages je osigurao 140 tisuća eura.
Učešće matične BiH kinematografije je 600,8 tisuća eura; Srbije – 122,7 tisuća; Sjeverne Makedonije – 111,4 tisuće; a Hrvatske – 127,6 tisuća eura.
HAVC je za film izdvojio 600 tisuća kn (79 tisuća eura).
Praznik rada, poster za film
Hrvatski porezni obveznici su za glavnog glumca u „Prazniku rada“ Emira Hadžihafizbegovića izdvojili 92,7 tisuća kn.
Za producenta Borisa T. Matića 50,7 tisuća kn; za producenticu Lanu Matić 45 tisuća kn.
Za Selmu Mehadžić (koja je u obračunu troškova koje je „Propeler film“ poslao HAVC-u na dva mjesta imenovana kao „Mehdžić“) kao kordinatoricu razvoja i postprodukcije 22,5 tisuća kn.
Za Krešimira Tomeca (tonska obrada glazbe) 26 tisuća kn, te za Tomislava Grubišića (asistenta scenografa) 20,2 tisuće kn.
Za scenografiju, koju je radio „Artel studio“ – 75 tisuća kn, za rasvjetu „MB Grip“ 218,7 tisuća kn.
Producentska provizija „Propeler filmu“ iznosila je 42 tisuće kn.
Tu su i troškovi računovodstva (5,6 tisuća kn) i putni troškovi (2,5 tisuća kn).
Film se prikazivao na ponešto festivala u Europi i šire. Na matičnom, bosansko-hercegovačkom, teritoriju vidjelo ga je nešto više od 23 tisuće gledatelja, prikazivao se u hrvatskim i u srpskim kinima, ali sa skromnim brojem gledatelja.
NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU – koproducent „Terminal 3“
„Najsretniji čovjek na svijetu“ najuspješnija je manjinska koprodukcija u međunarodnim razmjerima među koprodukcijama koje smo danas „predstavili“.
Film makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, sa pričom koja je locirana u Sarajevo poslije rata, obišla je s poprilično uspjeha niz europskih i svjetskih festivala.
Produkcijski je to većinski makedonski film, a koproducent s hrvatske strane je „Terminal 3“.
Najsretniji čovjek na svijetu, poster za film
HAVC je filmu odobrio 700 tisuća kn. Iz financijskog izvještaja kojeg smo dobili od HAVC-a nismo dobili informacije o ukupnom budžetu, veličini učešća pojedinih kinematografija (koproducenata), ali smo saznali kako je „Terminal 3“ potrošio dobivena sredstva.
Najveći iznos je isplaćen glumici Kseniji Marinković – 92 tisuće kn.
Zatim producentici Vanji Sremac – 72,5 tisuća kn, čiji je honorar isplaćen preko njezina obrta „Vanjuška“.
Majstoru scene Josipu Mataušiću – 64,1 tisuću kn; tonskom snimatelju Viktoru Grabaru – 46,3 tisuće kn; scenskom djelatniku Domagoju Pribaniću 37,7 tisuća kn; scenskom rekviziteru Dominiku Baju (preko obrta „Shaman“) – 31,5 tisuća kn; mikromanu Ivanu Mihociju – 30,8 tisuća kn; kordinatorici projekta Snježani Vukmirici (putem obrta „Snow on Film“) – 10,0 tisuća kn; producentu u postprodukciji Borisu T. Matiću – 2,2 tisuće kn; prevoditeljici scenarija Branki Rušnov – 3,5 tisuća kn; prevoditeljici promotivnog materijala i za izradu titlova Anamariji (Mimi) Simić – 8,0 tisuća kn; Marku Ikiću (u opisu je naveden kao organizator, u tablici kao vozač?!) – 4,0 tisuće kn.
Za najam scenske opreme tvrtki „MB Grip“ je isplaćeno 113,9 tisuća kn; a za najam tonske opreme tvrtki „Admiranus sonor“ – 67,0 tisuća kn; za nahsinkronizaciju (snimanje glumca) „ADR“-u 2,5 tisuće kn.
Popriličan iznos je utrošen za putne naloge. Posebno upada u oči da je za putne karte (uglavnom avionske), troškove smještaja, dnevnica, lokalni trasport za producenticu Vanju Sremac utrošeno nešto više od 31 tisuće kn; od čega 18,3 tisuće za boravak u Cannesu.
Ostali dio troškova, prema izvještaju upućenom HAVC-u, se odnosi na računovodstvene troškove, potrošne materijale za šminku, vođenje bankovnog računa, hard-diskove, putna zdravstvena osiguranja i slično.
Internim obračunom „Terminal 3“ je na svojem žiro-računu zadržao produkcijski trošak od 49,0 tisuća kn (7 posto od ukupnog iznosa sufinanciranja od strane HAVC-a).
Na službenu mail adresu „Terminala 3“, s obzirom da nam ponešto iz financijskog izvještaja vezanog za film „Najsretniji čovjek na svijetu“ nije bilo baš najjasnije, poslali smo novinarski upit gđi Vanji Sremac, hrvatskoj koproducentici sa slijedećim pitanjima (citiram):
– kako i zašto je obrt Vanjuška, čija ste vi vlasnica, ispostavila tvrtki Terminal 3, čija ste isto vlasnica, producentski honorar u ukupnom iznosu od 72,5 tisuća kn?
– s obzirom da ste i predsjednica udruge producenata, pa ste sigurno upoznati sa situacijom među svojim kolegama, da li je to uobičajena praksa među hrvatskim producentima (oba spola)?
– što je g. Boris T. Matić kao producent radio u postprodukciji filma?
– što ste kao koproducentica radili u Cannesu vezano za film „Najsretniji čovjek na svijetu“, a što su hrvatski porezni obveznici “platili” nešto više od 18 tisuća kn?
– da li ste taj trošak (Cannes) planirali kada je Terminal 3 predavao financijski plan u HAVC?
Napomenuli smo, makar je to i „slijepcu jasno“, kako upit postavljam u skladu sa Zakonom o medijima RH.
Nikakav odgovor, niti onaj: „nemam komentara“, nije stigao.
Vanja Sremac je – ponavljamo – ni više, ni manje nego predsjednica Hrvatske udruge producenata (trenutno broji 78 članova), zajedno s Društvom filmskih redatelja daleko najmoćniji i najvažniji izvaninstitucionalniji „centar moći“ hrvatskog filma.
Samim time gđa Sremac je jedna od najmoćnijih osoba u kinematografiji „made in Croatia“.
Mašala! – rekli bismo.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.