Piše: Veljko KRULČIĆ, filmski analitičar

Redateljima i producentima kojima je u fokusu igrani film, neovisno da li poriv za njega nalaze u umjetničkom izazovu ili u financijskim interesima (najčešće drugo nadopunjuje prvo), iz godine u godinu ponavlja se jedna te ista situacija – da su im lipanj i prosinac u pravilu najtraumatičnija razdoblja.

Naime, upravo u ta dva mjeseca, najčešće sredinom njih, krovna nacionalna kinematografska ustanova HAVC objavljuje rezultate svojih natječaja (službeno – Javnih poziva za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva – kategorija POTICANJE PROIZVODNJE FILMOVA), natječaja koji ne samo što određuju smjer domaćeg filma, nego utječu i na profesionalne, pa i egzistencijalne sudbine mnogih dionika u ovoj djelatnosti.

Tako je bilo i s prvim ovogodišnjim natječajem, čiji su rezultati objavljeni 16. lipnja. Sveukupno je bilo prijavljeno 40 filmova. Tri naslova su odobrena za realizaciju, a preostalih 37 su – odbijena. „Zeleno svjetlo“ i rekordne financijske podrške su dobili filmovi „Hajka“ redatelja Nevija Marasovića (produkcija „Kinorama“ – 900 tisuća eura) i „Svadba“ redatelja Igora Šeregija (produkcija „Eclectica“ – 800 tisuća eura), te u podkategoriji debitanata – „Sitni lopovi“ redatelja Mate Ugrina (produkcija UO „Kadromat“ – 550 tisuća eura).

Vijest o rezultatu natječaja objavljena je valjda u svim medijima, od internet portala, preko tv programa, do dnevnih listova. Objavljena je onako „suhoparno“, bez ikakvih propitivanja, komentara, analiza i sl.

Slijedeći dosadašnju praksu od svog osnutka, a to je bilo prije točno petnaest godina, HAVC nije objavio nazive i autore filmove koje su umjetnički savjetnici (gđa Višnja Pentić, te g. Juraj Lerotić i g. Dean Šoša) odbili, a kamoli objašnjenja „zašto“ su ti filmovi odbijeni!?

Usporedbe radi, Filmski centar Srbije redovno objavljuje obrazloženja, tj. recenzije za filmove koje sufinancira, ali i za one koji su ostali „ispod crte“.

Vlada li među redateljima „zakon šutnje“?!

Međutim, za razliku od prethodnih natječaja HAVC-a – koji su izazivali reakcije unutar zainteresiranih krugova i filmske javnosti, ali te su se reakcije (čitaj – nezadovoljstva, prije svega onih producenata i redatelja kojima su filmovi bili odbijeni) iskazivane usmenim putem, tek bi tu i tamo u medije prodrla poneka protivljenja i negodovanja od strane Arsena Ostojića, Lordana Zafranovića, sestara Anite i Ivone Juke, Jakova Sedlara, Dejana Aćimovića, Frana Juraja Prižmića, Mladena Jurana, Igora Filipovića…, sada se vrlo brzo u kinematografskim kuloarima proširila vijest kako Društvo redatelja (daleko najjača i najutjecajnija, ali i novčano najmoćnija filmska udruga u nas) sakuplja potpise na pismo kojim traži temeljitu promjenu HAVC-ove politike vezanu za igrani film, ali i ostavku trenutnih umjetničkih savjetnika zbog njihove navodne „nekompetencije“!?

Istražujući navedeno, u ruke mi je stigao dokument „Prijedlog promjena javnog poziva HAVC-a za proizvodnju dugometražnih igranih filmova“, na tri stranice, koji nije potpisan, ali za kojeg sam iz više izvora dobio potvrdu da su ga inicirali i napisali Vinko Brešan, Zrinko Ogresta i Antonio Nuić, te da su ga potpisali i drugi redatelji, navodno njih najmanje desetak.

Gore spomenuti dokument spominje u svom tekstu „Ključni problem hrvatskog filma je netalasanje“ u tjedniku „Express“ (objavljenom 26. srpnja) književnik i filmski scenarist Josip Mlakić, navodeći u njemu da su ga napisali gore spomenuta trojica redatelja.

Kada je saznao za pismo, jedan mi je producent, off the record, rekao kako je spreman se kladiti da su i Ogresta, i Nuić, i Brešan sudjelovali na natječaju te da je pismo posljedica njihovog „neprolaska“ na istom tom natječaju! Prijedlog na prvi dojam djeluje „dramatično“, makar po percepciji koja je javno demonstrirana tijekom pulskog festivala, pa i od strane čelništva HAVC-a, u hrvatskoj kinematografiji više-manje „dominira med i mlijeko“!?

S obzirom na informacije kako je dokument poslan u ime Društva hrvatskih filmskih redatelja, zatražio sam od same udruge, odnosno predsjednika g. Danila Šerbedžije, zamjenice predsjednika gđe Dane Budisavljević ili članova upravnog odbora Hrvoje Hribara i Vinka Brešana potvrdu ili demanti. Do pisanja ovog teksta nikakav odgovor nisam dobio.

Dojam je da među redateljima vlada svojevrsna „omerta“ ili „zakon šutnje“ kada je riječ o javnosti.

U Prijedlogu se traže promjene, poput brojke od minimum osam igranih filmova, što je (citiram) „neophodno za održavanje kinematografske relevantnosti i raznolikosti koja silno nedostaje“; u svakom slučaju mislim da bi bilo teško naći filmaša koji ne bi bio suglasan s tim dijelom dokumenta.

Koji to umjetnički savjetnici HAVC-a „nemaju relevantno stvaralačko iskustvo u filmskoj proizvodnji“?!

Ogresta, Nuić, Brešan i ostali potpisnici (moguće i DHFR) nisu doslovce zatražili od HAVC-a da smijeni aktualne umjetničke savjetnike, ali u Prijedlogu nedvosmisleno piše: „nužno se držati načela da svaki umjetnički savjetnik mora imati relevantno stvaralačko iskustvo u filmskoj proizvodnji“, naglašavajući kako se „u posljednje vrijeme pri donošenju odluka o financiranju aspolutna pozornost stavlja na prijavljeni scenarij, a gotovo u potpunosti se zanemaruju stvaralačka razina i prijašnji radovi redatelja i producenata“, ističući kako „kinematografija mora imati kontinuitet, a taj joj kontinuitet jedino mogu osigurati autori i producenti koji su potvrđeni razinom svojih snimljenih djela i taj im kontinuitet ni u kom slučaju ne smije biti prekinut“, zaključivši kako se to predlaže da se „ne bi činila nepopravljiva kulturna i društvena šteta!“.

Očito, potpisnici Prijedloga su aludirali na Višnju Pentić i Deana Šošu, koji „nemaju relevantno stvaralačko iskustvo u filmskoj proizvodnji“, makar je iz filmografija gdje Pentić vidljivo kako je ona režirala nekoliko kratkometražnih filmova.

No, pravo „pitanje svih pitanja“ je kako su potpisnici Dokumenta tek sada primijetili da neki od umjetničkih savjetnika za igrani film „nemaju relevatno stvaralačko iskustvo u filmskoj proizvodnji“, makar su i Ogresta i Nuić višegodišnji članovi Audiovizualnog vijeća HAVC-a (Nuić je bio i predsjednik tog vijeća), najmjerodavnije mjesto za raspravu tog tipa, a za Brešana nije tajna da je jedan od najmoćnijih ljudi hrvatske kinematografije.

Za spomenuti je kako su umjetnički savjetnici, stvarni „gospodari hrvatskog filma“ – za svoj rad – jako dobro plaćeni! HAVC mi nije odgovorio koliko porezne obveznike košta jedan mjesec njihova rada, ali u 2022. su savjetnici prosječno „vrednovani“ iznosom od cca 1300 eura mjesečno.

Dean Šoša (za kojeg dajem „ruku u vatru“ da je odličan filmski kritičar i filmski urednik) je u proteklom desetljeću više godina bio umjetnički savjetnik HAVC-a, a koliko je uspješno prepoznao budućnost filmova koje je svojedobno odobrio, svjedoče slijedeći citati iz njegovih recenzija:

Brešanov film „Kakva je to država“ će biti „najsmješnija komedija u samostalnoj državi“, Vitezova „Dopunska nastava“ bi „mogla postati prvi hrvatski suvremeni kino „blockbuster“ među filmovima koji nisu niti dječji niti komedije“, Nuićev „Mali“ je: „negdje na pola puta između festivala i kina i mogao bi proći dobro na oba bojna polja hrvatske kinematografije“; omnibus „Duboki rezovi“ je pak: „Ozbiljno promišljeni triler/horor koji bi mogao imati uspjeha i na festivalima i u kinima.“

Dakle, kao umjetnički savjetnik HAVC-a znao je Šoša „promašiti ceo fudbal“ (ilustracije radi – „Duboke rezove“ je u kinima gledalo svega 553 gledatelja, što predstavlja – katastrofalan rezultat!).

U najmanju ruku neki od naših filmaša, među kojima je i autor ovih redaka, su „Prijedlog“ pročitali i kao pritisak na umjetničke savjetnike, jer HAVC zasigurno neće „priznati da je pogriješio“ i promijeniti ih. Upravo je u toku novi Natječaj HAVC-a za igrane filmove (traje do sredine rujna) a rezultati natječaja će biti objavljeni u prosincu ove godine.

Producentski zahtjevi u vrijednosti od 17 milijuna eura!

S obzirom na dosadašnja iskustva koje sam proteklih godina kao novinar imao s HAVC-om, pa i sa press službom, mnoge su zatražene informacije proglašavali „poslovnom tajnom“, „autorskim pravom“ ili „zaštitom osobnih podataka“ i odgovarali mi negativno (što bi se uvijek pokazalo u rješenjima Povjerenika za informiranje RH, pa i kod Visokog upravnog suda RH – nezakonitim, bez obzira da li bi odbijajuća Rješenja HAVC-a potpisivala povjerenica za informiranje gđa Dunja Roić ili sam ravnatelj g. Chris Marcich), potpune podatke o prijavljenim projektima na Natječaj u 2023. sam zatražio pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama.

Dobio sam tražene podatke: nazive prijavljenih projekata, imena redatelja i scenarista, producentsku kuću, ukupan proračun (budžet) filma, iznos financijskog zahtjeva prema HAVC-u, da li je film ranijih godina dobio sredstva za razvoj scenarija i razvoj projekta ili nije, te prijedlog iznosa za sufinanciranje.

Ono što je najzanimljivije a nije bilo poznato, odnosi se na činjenicu da su odbijeni novi projekti čak sedmorice redatelja koji u javnosti imaju status Crem de la creme hrvatske kinematografije, Vinka Brešana, Dalibora Matanića, Arsena Antuna Ostojića, Branka Schmidta, Ognjena Sviličića, Antonia Nuića i Zrinka Ogreste.

Isto tako odbijeni su projekti dvojice veterana (Ede Galića i Mladena Jurana), trinaestoro debitanata, i trinaestoro redatelja (koji u svojoj filmografiji imaju od jednog do nekoliko igranih ostvarenja).

U kategoriji dugometražnih igranih filmova producenti su od HAVC-a tražili ukupnu potporu od 17 milijuna eura, puno više nego što iznosi ukupni godišnji budžet HAVC-a. Od toga u podkategoriji – dugometražni igrani filmovi 12,8 milijuna eura, a u podkategoriji – debitantskih filmova 4,14 milijuna eura.

Debitantskih projekata bilo je prijavljeno 15 (od čega tri kao „postprodukcije“), a ostalih 25 (od toga dva koja se u postprodukcijskoj fazi).

Što se roda tiče (naime, HAVC se obavezao da svake godine barem jedan od odobrenih filmskih projekata režira redateljica), na ovaj se Natječaj, sa svojim projektima prijavilo šest redateljica i 32 redatelja (dvojica redatelja – Zvonimir Murivrana i Anđelo Jurkas – prijavila su po dva filma).

Film “Ana”, Anđelo Jurkas, snimljen još 2019. godine, i dalje bez potpore HAVC-a

Filmovi Brešana, Ogreste i Matanića – najskuplji, film Ognjena Sviličića – najjeftiniji!

Najveću potporu je tražio producent „Interfilm“ za projekte Vinka Brešana („Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ – 1,2 milijuna eura) i Zrinka Ogreste („Šest mjeseci“ – milijun eura). Zatim „Kinorama“ za „Suton“ Dalibora Matanića (900 tisuća eura), te „Missart“ za „Užas je naša furka, kužiš“ Ede Galića (855 tisuća eura).

Zanimljivo, najjeftiniji projekt i najmanje potraživanje od HAVC-a imao je Ognjen Sviličić – „Razina tolerancije“, budžetirana na 440 tisuća eura, a producent (Propeler Film) od HAVC-a je tražio 320 tisuća eura.

Inače, najskuplji projekt na ovom natječaju je „Jimmy L.“ redatelja Pave Marinkovića: ukupan budžet je 2,2 milijuna eura, a financijski zahtjev producenta (Telefilm) iznosi 780 tisuća eura. Koliko sam uspio saznati radnja filma će se odvijati u Zagrebu za vrijeme NDH-a i rata, a petina budžeta je namijenjena za profesionalnog afroameričkog glumca koji bi igrao naslovni lik boksačkog trenera Jimmya L.

Ostali odbijeni filmovi su: „Brijunska priča“ Arsena Antuna Ostojića, „Pred zidom: Gift to America“ Mladena Jurana, „Seniorentanz“ Branka Schmidta, „Hrvojka Horvat: Bilo jednom u budućnosti“ Predraga Ličine, „Doručak na travi“ Milana Trenca, „Noćni valovi“ Filipa Herakovića, „Opatija“ Dejana Aćimovića, „Grijeh“ Darka Šuvaka, „Birdie“ Jasne Nanut, „Sjena“ Antonia Nuića, „Bambina“ Radislava Jovanova Gonze, „Heroj ulice“ Igora Filipovića, „Krvarina“ Gorana Rukavine, „Freestyle“ Sergeja Stanojkovskog i „Online“ Anđela Jurkasa.

Producenti su za ove filmove tražili sufinanciranje u iznosu od 400 do 750 tisuća eura.

Dva prijavljena filma („Ana“ Anđela Jurkasa i „Epilog“ Igora Jelinovića) su u postprodukcijskoj fazi.

Od debitantskih projekata svoju novu šansu će pričekati slijedeći projekti: „Omara“ Dijane Cetine Mlađenović, „Božice“ Dore Šustić, „Ogledalo za slavuja“ Karle Lulić, „Flyby“ Marine Tetarić Prusac, „Jedini svjedok ljepote“ Mirne Brkanović, „Folka“ Ivana Veljače, „Svježe obojeno“ Silvija Mirosničenka, „Let na sjever“ Zvonimira Munivrana, „Na početku svega“ Tome Zidića, „Veliki medvjed“ Filipa Filkovića i „Pushback“ Bojana Radanovića.

Već nekoliko sastava umjetničkih savjetnika HAVC-a odbija sufinancirati novi projekt Dalibora Matanića “Suton”, redatelj na fotografiji iz mlađih dana

Jesu li „Balkanika“ i „Stigma“ bosansko-hercegovački ili hrvatski filmovi?

Tu su i tri debitantska filma u postprodukcijskoj fazi: „Balkanika“ Marina Mamuze, „Stigme“ Zdenka Jurilja i „Nisam takva“ Zvonimira Munivrane.

Prva dva filma su, prema dostupnim podacima, zapravo bosansko-hercegovačke produkcije, na natječaj HAVC-a su išli preko producentske kuće „Eurofilm“ iz Zagreba (čiji je vlasnik Slaven Knezović, glumac). Za spomenuti je da su sva ta tri filma („Balkanika“ je izvorno tv-serija) imala skromne financijske zahtjeve prema HAVC-u (53, odnosno 54 tisuće eura), a Juriljeva „Stigma“ je uvjerljivo film s najnižim budžetom na ovom natječaju – svega 169 tisuće eura.

U smislu dobivanja pune „slike“ o aktualnim događajima u kinematografiji, zatražio sam od HAVC-a odgovore na dva pitanja: 1) Zašto na svojim službenim stranicama ne objavljuju objašnjenja (recenzije) za igrane filmove kojima je odbijena potpora za proizvodnju; za razliku od Filmskog centra Srbije – koji to redovito objavljuje? 2) Zašto su odbijeni igrani filmovi Vinka Brešana, Zrinka Ogreste, Dalibora Matanića?

Zatražio sam i zapisnike sa sjednica umjetničkog vijeća i AV vijeća HAVC-a iz lipnja 2023, na kojima je bilo riječi o Natječaju. Taj zahtjev sam dvaput ponovio, ali na njega nisam dobio nikakav odgovor.

Na pitanja odgovorila mi je gđa Ivana Sansević, u HAVC-u zadužena za odnose s javnošću.

Na prvo pitanje odgovara: „HAVC na službenim stranicama objavljuje skraćena pojašnjenja, tj. kraću verziju recenzija umjetničkih savjetnika na jednak način kako to čini i Filmski centar Srbije.“

Na drugo pitanje gđa Sansević je citirala Pravilnik HAVC-a o kriterijima kojima se vode umjetnički savjetnici: „Pri razmatranju i vrednovanju prijavljenih projekata ocjenjuje se potencijal ideje,  ostvarivost projekta i umjetnička relevantnost“, te koliko je „kvalitetno i profesionalno napisan sinopsis i treatment ili prva verzija scenarija (kvaliteta dijaloga,  uvjerljivi likovi i vještina pričanja priče, suvremenost i/ili relevantnost teme za hrvatsku audiovizualnu umjetnost).“

Zbog šturosti i nepotpunosti opet sam se obratio HAVC-u, napomenuvši „kako nisam uspio na službenim stranicama HAVC-a pronaći kratka obrazloženja umjetničkih savjetnika vezana za prijavljene projekte“, zatraživši da mi se pošalje link stranice na kojoj je to HAVC objavio, uz mogućnost da mi „ta kratka obrazloženja mogu poslati i u elektronskom obliku“.

Scena iz “Stigmi” – bez obzira radi li se o bosanskom ili hrvatskom filmu, isti u svakom slučaju uskoro kreće po festivalima i stiže i u kina

HAVC planira sufinancirati godišnju produkciju od 8 filmova sa „značajnim“ iznosima

Gđa Sansević je, ispred HAVC-a, u svom novom odgovoru odustala od prvotnog objašnjenja da HAVC objavljuje „kraću verziju recenzija umjetničkih savjetnika na jednak način kako to čini i Filmski centar Srbije“, te je odgovorila (citat):

„HAVC na svojim službenim stranicama objavljuje informacije o dodijeljenim bespovratnim sredstvima što je dužan sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama te također objavljuje kratko obrazloženje rezultata uz njihovu objavu…Umjetnički savjetnici vode se kriterijima definiranima u Pravilniku o postupku kriterijima i rokovima za provedbu Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva, koji uključuje i kriterij: Uvjerljivost i originalnost redateljske koncepcije te stručne procjene da će redatelj biti sposoban umjetnički i operativno uspješno realizirati prijavljeni projekt te kvaliteta redateljevog cjelokupnog opusa.

Na potonjem roku odlučivanja umjetnički savjetnici predložili su za sufinanciranje 3 filma, samim time izdvajajući te projekte, prema njihovoj ocjeni, od svih ostalih prijavljenih filmova. Njihove prijedloge i obrazloženja prihvatilo je i Hrvatsko audiovizualno vijeće te donijelo odluku o sufinanciranju. Odobreni iznosi po projektu su jednaki traženim iznosima, čime je napravljen važan korak prema cilju u kojem se godišnje sufinancira 8 dugometražnih igranih filmova sa značajnim iznosima.

HAVC čvrsto stoji iza donesenih odluka.

Kriteriji i način donošenja odluka o sufinanciranju propisani su Zakonom o audiovizualnim djelatnostima i Pravilnikom. Periodično se pojavljuju prijedlozi o doradama trenutnog modela i o svakom se prijedlogu raspravlja na sjednicama tijela koje je za isto nadležno, a to je Hrvatsko audiovizualno vijeće. Na isti način raspravlja se i o drugim promjenama, a to je primjerice javna objava liste prijava na pojedini javni poziv.

S obzirom da pojedini prijavitelji smatraju da im može naštetiti javna objava činjenice da im nije odobreno sufinanciranje njihovog projekta, HAVC nema praksu objave liste prijava na svojim stranicama.

No, s obzirom da je došao prijedlog o objavi liste prijava od strane Društva hrvatskih filmskih redatelja, o tome će se svakako raspravljati na sjednici Hrvatskog audiovizualnog vijeća, slijedeći princip transparentnosti u poslovanju.

Što se tiče objave kratkih objašnjenja ili recenzija projekata koji nisu prošli, želimo istaknuti kako je svrha recenzije da prijavitelji projekata dobiju povratnu informaciju vezanu uz svoje autorsko djelo te kao takve nisu ni namijenjene javnosti. Dodatno, i recenzije i kratka obrazloženja sadrže kratak sadržaj i druge podatke objava kojih bi se mogla smatrati povredom autorskog prava, naročito u svjetlu da predmetni projekti nisu sufinancirani javnim novcem.“

Naravno, kao novinaru nije mi namjera polemizirati sa stavom HAVC-a, ali pouzdano znam da Povjerenik za informiranje RH i Visoki upravni sud RH imaju sasvim drugačiji stav oko javnosti rada i poslovanja Tijela javne vlasti.

Vezano za prijedlog DHFR o objavi liste svih prijavljenih filmova, želim samo podsjetiti da se kao novinar koji se bavi filmom i kinematografijom od svojih srednjoškolskih dana, a profesionalno skoro puna četiri desetljeća, za tu (a i svaku drugu) transparentnost javno zalažem niz godina, te da sam liste „odbijenih filmova“ na natječajima HAVC-a i objavljivao u dostupnim medijima.

Naime, smatram da je puna transparentnost, pretpostavka kvalitetnije i poštenije kinematografije.

Zašto je Komisija FCS odbila nove filmove Srđana Dragojevića i Gorana Markovića, ali i Arsena Antuna Ostojića

Ilustracije radi, posljednjih godina srpska kinematografija je daleko uspješnija od naše, ali je i puno transparentnija.

Recimo, kada su 12. srpnja 2023. na sajtu Filmskog centra Srbije objavljeni rezultati prvog roka za proizvodnju igranih filmova u ovoj godini, tamošnja javnost i filmaši su mogli saznati sve najvažnije što se odnosi na taj konkurs: broj prijavljenih filmova, koji su filmovi dobili sredstva, koji nisu… i kao kruna – „recenzije“, odnosno objašnjenja zbog čega su tri projekta (Mirjane Karanović, Koste Đorđevića i Hađi-Aleksandra Đurovića) dobili „zeleno svjetlo“, dok je preostalih 22 odbijeno. Među njima je i „Brijunska priča“ Arsena Antuna Ostojića, te filmovi Miloša Avramovića, Mladena Đorđevića, Stefana Maleševića, Darka Nikolića…

Tako su „Škartovi“, projekt Srđana Dragojevića (redatelja koji ima status jednog od najvažnijih srpskih sineasta od 1990. do danas), odbijen makar je „zamišljen kao posljednji deo trilogije u kojoj bi ovaj film pravio društvo remek-delima ovog autora iz 90-ih godina – „Lepa sela lepo gore“ i „Rane“; shodno tome radnja ove crne komedije nadovezuje se na nesrećne događaje sa kraja posljednje decenije prošlog veka i spaja sudbine nekoliko likova sa margine društva u toku jedne majske noći 1999. dok NATO po Srbiji prosipa pametne bombe“.

Komisija FCS je imala pozitivan odnos prema projektu, posebno zbog „iskoraka koji je Dragojević napravio opredelivši se da film krene u smeru mjuzikla“, ali je zbog utiska „da muzičke scene još uvek nisu dovoljno razrađene i uspešno uklopljene u strukturu filma, a da mnoštvo likova i linija priče čine da se čitalac teško povezuje sa likovima na emotivnom planu, na ovom konkursu dala prednost drugim projektima.“

Ili odbijeni projekt klasika srpske i jugoslavenske kinematografije Gorana Markovića „Petparački život“, „što ovom zanimljivom i znalački napisanom scenariju nedostaje uverljivost“, da bi na kraju recenzije bilo zaključeno da se „dela Gorana Markovića moraju čitati s pažnjom. Tako i ova studija o depresiji, smislu života i odgovornosti u društvu, kako prema sebi i drugima može imati bioskopski život, ako autor poradi na verovatnoći i uverljivosti koja je osobena za svako umetničko delo…“.

Razvoj filmskih projekata – tri prihvaćena, a 21 odbijenih projekata

U podkategoriji Razvoj projekta, umjetnički savjetnici gđa Pentić, g. Šoša i g. Lerotić, su za sufinanciranje odabrali tri naslova: „Gola nakon razvoda“ Biljane Čakić, „Podmetači leševa“ Gorana Rukavine i „Pogana“ Davida Kapca. Sufinanciraju se iznosima od 18,5 do 20 tisuća eura.

Odbijena su 24 projekta u razvoju.

Među njima su i dva filma redatelja Arsena Ostojića „Boj pod Sigetom“ i „Lunapark Čerga“, film bosanske redateljice Ines Tanović „Ja sam F“, ali i projekti doajena naše kinematografije Ede Galića „One Kiss in Split“ i „Bablje ljeto“ – zbog formalnih razloga (nepotpune dokumentacije). Istu sudbinu imaju i projekti Marine Tetarić Prusec „Let u vječnost“ i „Divlje vrijeme“, Jasne Zastavniković „Svi Kalaševi konji“, Marčele Zanki „Sofija“, Renate Lučić „Ana“, Ivane Marinić Kragić „Jedrima u orcu“, Petra Oreškovića „Gordanov tečaj samoobrane“, Silvia Mirosničenka „Zagrebopolis“, Filipa Filkovića „Zlatna Lika“, Vena Mušinovića „Balade Petrice Kerempuha“, Ante Marina „Made in Hrvatska“, Anđela Jurkasa „Nema malih superheroja“, Sanjina Hasanefendića „Razlike“, Andrea Slavičeka „Luna na dva planeta“, Zorana Stojkovskog „Nedosuđeni faul“, Ivana Srakića „Mora“, te film „Šuma i zima“ za kojeg još nije izabran redatelj.

Izdvajam odbijeni projekt koji mi se čini intrigantnim – „Traveleri“ Maria Kovača. Riječ je o scenariju naslovljenom „Glave u vrećema“ kojeg je prije stotinjak godina napisao Josip Seissel (pod pseudonimom Jo Klek), koji se smatra najstarijim sačuvanim sinopsisom/scenarijem na ovom području. Mario Kovač je inspiriran pronađenim scenarijem napisao novi, u kojeg je inkorporirao i spomenuti originalni predložak.

P.S.

Dva dana nakon što je objavljen tekst na portalu (12. kolovoza) dobio sam Rješenje kojim je HAVC odbio moj zahtjev za pristup gore spomenutim zapisnicima, s obrazloženjem da se (citiram): “Sukladno članku 53. Statuta HAVC-a pisani zapisnici sa sjednica Hrvatskog audiovizualnog vijeća i Umjetničkog vijeća smatraju poslovnom tajnom, te da je bilo potrebno provesti test razmjernosti i javnog interesa.

U provedenom postupku utvrđeno je da bi se davanjem na uvid zapisnika sa sjednica AV vijeća i/ili Umjetničkog vijeća dok traje mandat članova nkoji su donijeli odluke donesene na predmetnim sjednicama dovelo u pitanje objektivnost i neovisnost članova AV vijeća i umjetničkih savjetnika tijekom mandata, čime bi se mogao ugroziti proces donošenja odluka, te sloboda davanja mišljenja i izražavanja stavova na djednicama. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenja nad javnim interesom.

Rješenje je potpisala gdja Dunja Roić, povjerenica za informiranje HAVC-a.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.