Piše: Veljko KRULČIĆ, filmski analitičar

Nema tome dugo u hrvatskoj kinematografiji da se redateljice nisu znale požaliti za „rodnu“ neravnopravnost, u smislu da rjeđe dobivaju priliku za igrani film u odnosu na svoje muške kolege, da imaju na raspolaganju manje budžete, etc, etc…

Vremena se očito mijenjaju, pa bilježimo kino-fenomen kakav nikad dosad nije zabilježen u domaćem filmu a vjerujemo da će se teško ikad više ponoviti. Fenomen kojeg javno komuniciramo odnosi se na repertoarnu aktualnost – u svega četiri tjedna, u razmaku od po petnaestak dana, u kinima će krenuti prikazivanje čak tri nova hrvatska ostvarenja koje potpisuju redateljice!

Tako se je ovog vikenda (7. – 10. studeni) u kinima pojavilo debitantsko ostvarenje „Sedmo nebo“, dramska komedija Jasne Nanut, film otvaranja ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Za dva tjedna u kinima će se moći vidjeti film „Samo kad se smijem“ drama Vanje Juranić, a odmah nakon toga (7. prosinca) na repertoar stiže komedija „Sveta obitelj“ Vlatke Vorkapić. Jasna Nanut je debitantica u igranom filmu, a Vanji Juranić i Vlatki Vorkapić su to drugi filmovi u karijerama.

“Sveta obitelj” Vlatke Vorkapić je film od kojeg se puno očekuje, pogotovo s obzirom da je redateljičin prvijenac “Sonja i bik” u kinima gledalo skoro 100-tinjak tisuća gledatelja

Neovisno od ove aktualne filmske jeseni, ističem kako je ovaj „fenomen“ tzv. „ženskog vala“, makar u kakofoniji informacija koje takorekuć na dnevnoj bazi kolaju na temu hrvatskog filma u cjelini, gotovo nezapaženo ili nedovoljno istaknuto – počev od nultih, odnosno prvih godina drugog desetljeća našeg stoljeća (što se jednim dijelom „poklapa“ s osnutkom HAVC-a) do danas – jedinstven u bližim i širim prostorima (geografskim, pa i jezičnim) u kojemu se nalazimo i kojima gravitiramo.

Fenomen se odnosi na prisutnost, odnosno na broj redateljica koje su u razdoblju od nekih dvanaest-trinaest godina snimile svoj dugometražni igrani film. Uz iznimku Snježane Tribuson, riječ je zapravo o njihovim debitantskim filmovima. U biti radi se o fascinantnoj brojci: ni više, ni manje nego o osamnaestorici dama koje su sjele u „redateljsku stolicu“. Uskoro, možda već za koji mjesec, a možda za koju godinu, moći ćemo baratati s brojkom od „vjerovali ili ne“, ali – dvadesetak imena! 

Važno je istaknuti kako je većina redateljica bila u prilici da svoje filmove realizira u više ili u manje profesionalnim produkcijskim okvirima – tri, četiri milijuna kuna (ili 400-500, pa i više tisuća eura) budžeta. Usporedbe radi, u ranijih šest i pol desetljeća hrvatske igrane produkcije (od 1944. do 1999. godine), na prste jedne ruke mogu se pobrojati sva cjelovečernja igrana ostvarenja koje su režirale – dame! 

Led je „probila“ Lidija Jojić 1979. s „Priko sinjeg mora“ (prikazan na pulskom festivalu) a nastavila Oja Kodar 1993. s „Vrijeme za…“. Ta dva naslova dio naših kritičara i povjesničara filma, makar oni bili i fakultetski predavači, u svojim tekstovima namjerno ili nenamjerno „zaboravljaju“, odnosno „preskaču“. Krajem posljednjeg desetljeća XX stoljeća, jedan za drugim, dva igrana filma režirala je već spomenuta Snježana Tribuson.

U godinama (domovinskog) rata popriličan uspjeh u kinima imao je film “Vrijeme za…” Oje Kodar s Nadom Gaćešić u glavnoj ulozi

Neki od filmova naših redateljica bili su više, drugi pak manje uspješni na domaćim i stranim festivalima; o njima se u javnosti stvarala veća ili manja pompa, neke su kritičari više, neke manje „hvalili“, ali u svakom slučaju, većina tih ostvarenja međusobno i pojedinačno dijeli strast za filmom, za njegovom pričom, za njegovim junakinjama i junacima, za vizualizacijom i estetizacijom celuloidnog izraza.

Međutim, mi se danas bavimo njihovim rezultatima u kinima, što je tema koja je počesto u lokalnom filmskom okruženju „tabula rasa“. Dakle, napravili smo zbirnu top-listu gledanosti domaćih filmova u domaćim kinima, filmova koje su režirale redateljice (od 1993. do danas). Manjinske koprodukcije nismo uvrstili.

Lista je nastala na osnovu našeg praćenja box-officea, podataka iz filmskog magazina „Hollywood“, nacionalnog box-officea, podataka dobivenih od HAVC-a te pojedinih distributera i producenata. Brojke nedvosmisleno kazuju o box-office uspješnosti, osrednjosti ili neuspješnosti pojedinog naslova. Nažalost, više je neuspješnih nego što je među njima u kinima bilo uspješnih filmova. Najuspješnije su bile komedije, jedan dječji film i dva filma s ratnom tematikom.

Kritičari za jedan od najboljih hrvatskih filmova u našem stoljeću drže “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić, koji međutim u kinima nije imao niti šest tisuća gledatelja

Naravno, kino-distribucija svakog filma je zasebna priča, od terminiranja i broja kopija do prikazivalačkog izlaženja u susret i marketinga s kojim se raspolagalo. Nastavno, ne mogu se na isti način tretirati  filmovi koji su od samog starta zamišljeni kao „drame“ ili „festivalski“ (art-house filmovi) s onima koji su „komedije“ ili „dječji filmovi“ ali kino-brojke su takve kakve jesu i iznimno su važne za sklapanje cjelovitog mozaika svakog od tih ostvarenja. I kinematografije u cjelini. 

Lista gledanosti 1993. – 2023.: 

1. Vlatka Vorkapić: SONJA I BIK (2012.) – 97.926 gledatelja
2. Čejen Černić: UZBUNA NA ZELENOM VRHU (2017.) – 64.632
3. Oja Kodar: VRIJEME ZA… (1993.) – 56.150
4. Snježana Tribuson: TRI MUŠKARCA MELITE ŽGANJER (1998.) – 32.682 
5. Dana Budisavljević: DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ (2019.) – 30.376
6. Marina Andree Škop (koredateljica s Dražen Žarković, 2019.): MOJ DIDA JE PAO S MARSA – 29.025  
7. Antoneta Alamat Kusijanović: MURINA (2021.) – 11.209
8. Snježana Tribuson: NE DAO BOG VEĆEG ZLA (2002.) – 10.048
9. Ivona Juka: TI MENE NOSIŠ (2015.) – 8.849
10. Sonja Tarokić: ZBORNICA (2021.) – 8.066
11. Nina Violić: BACI SE NA POD (2022.) – 7.942
12. Snježana Tribuson: SVE NAJBOLJE (2017.) – 7.373
13. Irena Škorić: 7SEX7 (2011.) – 5.551
14. Hana Jušić: NE GLEDAJ MI U PIJAT (2015.) – 5.391 
15. Barbara Vekarić: ALEKSI (2018.) – 3.052
16. Jasmila Žbanić: OTOK LJUBAVI (2014.) – 2.916
17. Dubravka Turić: TRAGOVI (2022.) – 1.715
18. Vanja Sviličić: ZAGREB CAPPUCINO (2015.) – 1.243
19. Ines Šulj (koredateljica s Vjeran Vukašinović): ODREDIŠTE NEPOZNATO (2010.) – 903 
20. Zrinka Matijević Veličan: TRAMPOLIN (2017.) – 770
21. Biljana Čakić – Veselić: KORAK PO KORAK (2012.) – 569
22. Sara Hribar (koredateljica s Marko Šantić): LADA KAMENSKI (2019.) – 268
23. Snježana Tribuson: PREPOZNAVANJE (1997.) – 153
24. Aida Bukvić: DJECA SA CNN-a (2022) – 87

Precizan podatak o gledanosti filma ONO SVE ŠTO ZNAŠ O MENI Nataše Rajković i Bobe Jelčića nije nam dostupan, ali koliko znamo bio je vrlo skroman.

Dodatne napomene:

U našu listu, kako se vidi, uključili smo i filmove koje su redateljice (Andree Škop, Hribar, Šulj) korežirale s kolegama redateljima. Nismo pak uključili omnibuse u kojima su redateljice „u manjini“: „Duboki rezovi“ (redateljica jedne, od triju, priča – Dubravka Turić), 553 gledatelja, „Zagrebačke priče 2“ (dvije od šest priča režirale su Sara Hribar i Hana Veček), 1.634 gledatelja i „Zagrebačke priče 3“ (jednu od šest priča  režirala je Vlatka Vorkapić), 1.180 gledatelja. Omnibus „Kratki spojevi“, čiju su prvu priču režirale Hana Jušić i Sonja Tarokić nije distribuiran u kina.

„Sonja i bik“ je trenutno na osmom mjestu nacionalnog box-officea (od 1991. naovamo), „Uzbuna na Zelenom vrhu“ na sedamnaestom a „Vrijeme za…“ na dvadesetom mjestu.

Pojedini od navedenih filmova prikazivani su na kino-programu u Srbiji ali su oni, uz izuzetak „Dnevnika Diane Budisavljević“ Dane Budisavljević koji je imao 23.816 gledatelja i četvrto mjesto na tamošnjoj listi gledanosti manjinskih koprodukcija od 2000. do danas – doživjeli flop! „Ti mene nosiš“ je imao 233 gledatelja, „Aleksi“ 454, a „Sonja i bik“ svega 249.

Puno, puno se očekuje i od novog filma Ivone Juke “Stranci u noći”

Vratimo se na domaći teren i spomenimo kako su završena snimanja filmova „Stranci u noći“ Ivone Juke i debitantskog niskobudžetnog projekta „Među nama“ mlade redateljice Laure Pascu (r. 1997.). U proteklim godinama na natječajima HAVC-a odobreni su i igrani projekti sljedećih redateljica: Čejen Černić, Hane Jušić, Ivane Škrabalo, Marine Andree Škop (koredateljica s Vanda Raýmanová), Lane Barić i Judite Gamulin, svi u raznim fazama produkcije. Trima njima (Škrabalo, Gamulin, Barić) će to biti debi na velikom platnu. 

Laura Pascu (r. 1997.) je jedna od najmlađih debitantica (oba spola) u hrvatskom filmu, u nezavisnoj produkciji je snimila ljubavnu dramu “Među nama”, koju ćemo uskoro gledati na velikom platnu

Irena Škorić je pak sredstva za svoj novi igrani film dobila na Fondaciji za kinematografiju Sarajevo (bosansko-hercegovačkom filmskom fondu).

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Prethodni tekst