Piše: Veljko KRULČIĆ, filmski analitičar

„Večernji list“ je 29. kolovoza, uoči zagrebačke premijere debitantskog igranog filma „Pelikan“ intervjuirao njegova redatelja Filipa Heraković, koji će na pitanje novinarke Mije Buve je li „prilikom snimanja filma naišao na financijsku podršku HAVC-a?“, te nastavno da li se „ulaže dovoljno u hrvatsku kinematografiju?“ odgovorio: 

„Jesmo, “Pelikan” je sufinanciran sredstvima HAVC-a. Smatram da je vrijeme da se uloži više. Domaći se film uvijek proizvodi ispod njegove realne cijene, a nekakav kumulativni rezultat kinematografije trenutačno je prilično solidan.Naravno, mala smo kinematografija pa je katkad o kontinuitetu teško govoriti, ali stvari trenutačno djeluju dobro, naravno sa željom i potrebom da se i dalje napreduje…“

U tom svom odgovoru Heraković, ali i u svim drugim javnim nastupima koji se tiču „Pelikana“, barem u onima s kojima sam upoznat, je, međutim, propustio spomenuti kako je njegov film „mikroproračunski“ i da je od svojih produkcijskih početaka do prikazivanja na festivalima, a odnedavno i u kino-distribuciji, bio zamišljen kao projekt kojem ukupni proračun (budžet) neće prelaziti cifru od milijun kuna, odnosno 132 tisuća eura.

U istim financijskim okvirima bio je zamišljen i ostvarenje Nevija Marasovića „Pamtim samo sretne dane“ koji je svoju premijeru imao na 70. pulskom festivalu.

Ratko Polič poput Gabi Novak – pamti samo sretne dane u filmu hiper-produktivnog Nevija Marasovića

Za razliku od ta dva naslova, ostali domaći filmovi s ovogodišnje Pule – „Hotel Pula“, „Sedmo nebo“, „Dnevnik Pauline P.“, „Sigurno mjesto“, „Tragovi“, „Garbura“, „Eskort“, „Samo kad se smijem“, „Smrt djevojčice sa žigicama“ – sufinancirani su od strane HAVC-a s „regularnim“ iznosima koji su se kretali između 3 i 4,5 milijuna kn. 

Tko je uopće upoznat s postojanjem „mikroproračunskih“ filmova ?!

Gotovo nevjerojatno djeluje saznanje da se – niti na nacionalnom festivalu, niti u onome što se može nazvati „filmskom javnošću“ – uopće nije komuniciralo (spominjalo) postojanje „mikroproračunskih“ filmova, koji bi sami po sebi trebali doprinijeti propulzivnosti cjelokupne kinematografije, naravno i u kreativnom smislu. 

Zanimljivo, oba filma i Marasovićev i Herakovićev nisu dobili priliku da se prikažu u Areni, odnosno imali su svoje festivalske projekcije u kazalištu i u kinu „Valli“. Vjerojatno ne zato što su od HAVC-a sufinancirani kao „mikroproračunski“!?

Pulska publika ih je dobro prihvatila – „Pamtim samo sretne dane“ je ocijenila s prosjekom od 4,56; a „Pelikan“ s 4,29. 

Kritičari su ponešto bili manje naklonjeniji. Ukupna ocjena za „Pelikan“ iznosi 3,10 (s napomenom da je konačan rezultat posljedica i ocjena dvoje kritičara – Josipa Grozdanića koji ga je ocijenio s jedinicom i Dubravke Lakić s dvojkom, ostali trojke i četvorke), a za „Pamtim samo sretne dane“ 3,72 (kritičarka Zrinka Pavlić mu je dala peticu, ostali kritičari uglavnom trojke i četvorke).

Čak ni od strane HAVC se nije posebno komunicirao projekt „mikroproračunskih“ dugometražnih igranih filmova, što me iznenađuje –  jer iz prvog ravnateljskog mandata (2019 – 2023) Chrisa Marcicha to mi se čini najvažnijom novinom koja je uvrštena u redovni godišnji program te krovne organizacije.

U uvjetima natječaja (Javnog poziva) u 2020. kao nulte godine u toj kategoriji kao „mikroproračunski“ filmovi su definirani – ponavljam – oni kojima ukupni proračun (budžet) ne prelazi milijun kuna.

Ostali uvjeti za sudjelovanje na natječaju za bili slični, da ne kažemo identični uvjetima koji su se postavljali pred redatelje i producente za igrane filmove s „normalnim“ budžetima (3, 4 ili 5 milijuna kn), uz jedan dodatak – producent je morao pojasniti zašto je njegov film moguće producirati (proizvesti) u mikroproračunskim uvjetima. 

Umjetnički savjetnici razočarani skromnom kvalitetom prijavljenih projekata

Na natječaj u toj prvoj godini (javni poziv je „preko noći“ osvanuo na službenim stranicama HAVC-a, rok je bio 30 dana) prijavilo se ukupno 15 projekta. 

Umjetnički savjetnici Pavlica Bajsić Brazzoduro, Danilo Šerbedžija i Zdenka Gold  – dojam je – nisu nešto bili oduševljeni prijavljenim projektima, što je očito iz njihovog filigramski kratkog obrazloženja: 

„Istaknuli bismo dosta skromnu kvalitetu igranih filmova prijavljenih na ovaj Javni poziv kao i neprikladno pripremljene projekte za mikroproračunske uvjete… Odlučili smo poduprijeti sveukupno dva filma.“

„Pelikan“ (koji je dobio potporu od 800 tisuća kn) –  s objašnjenjem „Pohvalna je činjenica što je ovaj scenarij pisan imajući u vidu sva ograničenja i izazove koje donosi proizvodnja filma u mikroproračunskim uvjetima“ i „Deja Vu“ (kasnije preimenovan u „Pamtim samo sretne dane“; možda i stoga što je beogradski redatelj Goran Marković još 1987. snimio film s tim naslovom; potpora – 600 tisuća kn) – s objašnjenjem da “inspirirani atmosferom zagrebačkog restorana “Pri Zvoncu” autori, uz režisera to je i scenarist Gjermund Gisvold odlučili su napisati i djelomično već snimiti film koji se u potpunosti zbiva na tom mjestu; fenomenalna glumačka izvedba prije svega, a potom i režija, rad kamere i sound design te glazba – doista nude ovaj materijal kao potresnu bajku jednog propalog života. Potpuno svejedno gdje i kada se ona zbiva.“

Kada se uzme u obzir da ima hrvatskih filmova u kojima su se samo redateljima i producentima zajedno isplaćivali honorari koji su prelazili cifru od 600 tisuća kn, onda je jasno koliko je mikroproračunski film udaljen od regularnog projekta kojeg sufinancira HAVC.   

S obzirom da su umjetnički savjetnici u svom obrazloženju uskratili neke od ključnih informacija, a koje su važne kako javnosti, tako i svima koji djeluju u kinematografiji, nakon što su sredinom prosinca 2020. objavljeni rezultati s tog prvog natječaja za „mikroproračunske“ filmove (podsjećam, to je još vrijeme korone), zatražio sam od HAVC-a, pozivajući se na Pravo na pristup informacijama, popis svih prijavljenih projekata (naslove, producente, imena redatelja ili redateljica).

HAVC ostao „zakopčan do grla“ u transparentnosti

Na samo Silvestrovo, dakle 31. prosinca dobio sam Rješenje koje je potpisala gđa Dunja Roić, povjerenica za informiranje HAVC-a. 

Rješenje je bilo – NEGATIVNO, a u njemu je među ostalim stajalo (citiram):

„…Ne postoji javni interes za davanje informacija o nositeljima projekata i projektima koji su se prijavili na javni poziv…“, zatim „…utemeljeni je običaj da davatelji državnih potpora javno objavljuju samo prijavitelje koji su ostvarili pravo na javna sredstva…“; pa da „…Postoji mogućnost da se objavom nositelja projekata koji su se prijavili na javni poziv HAVC-a, a nisu ostvarili potporu, istima povrijedi ustavno pravo na poduzetničku slobodu… da ih se dovede u nejednak položaj na tržištu… neuspjeh na javnom pozivu HAVC-a mogao biti jedan od kriterija nedodjele potpore takvim nositeljima projekata za isti ili drugi projekt na nekom drugom natječaju…“.

Ukratko, HAVC je očito htio maksimalno što je moguće  ostati „zakopčan do grla“, nastavio je s praksom netransparentnosti i tajanstvenosti, makar su sva rješenja Povjerenika za informiranje RH (kasnije i Visokog Upravnog suda RH) bila nedvosmislena – svaki podatak koji je vezan za javne pozive HAVC-a mora biti javno dostupan!

Problem tajanstvenosti i transparentnosti, odnosno netrasparentnosti ima dodatnu dimenziju – u javnosti je HAVC (odnosno odluke koje donosi) često percipiran pojmovima kao što su klijentelizam, pogodovanje, korupcija. 

Osobno mislim da su objave cjelovite i potpune informacije koje se odnose na rad i poslovanje HAVC-a, uključujući i objavu financijskih izvještaja (iz kojih se može vidjeti kako se troše sredstva poreznih obveznika) najbolja brana takvim „slikama u javnosti“.   

Dva igrana filma za 1,6 milijun kuna: bravo za Šulinu i Peruzovića

Sljedeće, 2021. godine HAVC pod „mikroproračunske“ filmove priznaje one kojima ukupni proračun ne prelazi 1,5 milijuna kn; a taj iznos je zadržan i u 2022. (u eurima – 199.084 eura).

U 2021. se na Natječaj ponovo prijavilo 15 naslova, a umjetnički savjetnici – sada u sastavu  Ana Štulina, Zvonimir Jurić i Ivor Martinić –  su za produkciju odobrili dva filma – „Sretni ljudi“ Filipa Peruzovića (produkcija „Dinaridi film“) s 900 tisuća kn i „Žena s gumenim rukavicama“ Marija Šuline (produkcija „Slavonija Nova“) sa 700 tisuća kn.

U njihovu obrazloženju, među ostalim, stajalo je kako je „od  15 projekata, čak 9 njih prijavljeno iz jedne produkcijske kuće“, zatim kako „je opća razina kvalitete dosta niska te da je većina projekata neprikladno pripremljena za mikroproračunske uvjete proizvodnje. Bilo je čak i nekoliko projekata koji su bili prijavljeni na redovni Javni poziv za proizvodnju, a paralelno i na ovaj za mikroproračunske filmove.“

Umjetnički savjetnici su preporučili autorima i producentima da se „unaprijed odluče kakve produkcijske uvjete zahtijeva njihov film“, te da su „odobrena sredstva niža od planiranih u prijavljenom financijskom planu, ali isključivo zbog financijskih ograničenja HAVC-a“.

Filip Peruzović je redatelj “Sretnih ljudi”, u kojem će se nakon poduljeg vremena Filip Šovagović pojaviti u glavnoj ulozi

Vezano za film „Sretni ljudi“, savjetnici su posebno „pohvalili činjenicu da je cijeli projekt od početka pripreman upravo za ovakav natječaj, mali broj likova, jedna lokacija“, te da se „vidi  kako je autorska i producentska ekipa mislila na sve faktore koji utječu na budžet te na izvedivost ovakvog projekta u zadanim parametrima“.

Za film „Žena s gumenim rukavicama“ napomenuli su da „izuzetno poštuju veliku srčanost i entuzijazam kolega filmaša iz Đakova, koji su, praktički, samo na svojim plećima iznijeli već jedan raniji dugometražni naslov“, zatim da su se „odlučili baviti društveno teškim temama pristupajući im višeslojno“, ali i da je „autorski i produkcijski tim pokazao veliku spremnost na suradnju s umjetničkim savjetnicima HAVC-a, reagirajući na primjedbe iznesene u našim ranijim recenzijama“, pa su „taj pristup posebno pohvalili“.  

„Sretni ljudi“ su ljetos snimljeni (igraju Nina Violić i Filip Šovgagović), a „Žena s gumenim rukavicama“ je snimljen prošle godine, a nedavno je imao premijeru na Vukovar Film Festivalu. Prema informaciji koju sam dobio od samog redatelja i producenta Marija Šuline, njegov film nije ni ponuđen selektorima pulskog festivala, jer nije bio ni – završen! 

Žena s gumenim rukavicama – je li Mario Šulina iskoristio priliku koju je je dobio “ulaskom” u domaći filmski establishment?!

Anđelo Jurkas i njegova „DOP produkcija“ rekorderi po broju prijava

Svojim novinarskim istraživanjem, pozvavši se opet na Zakon o pravu na pristup informacijama, nisam samo saznao koji je to producent na natječaj za mikroproračunski igrani film prijavio rekordnih 9 naslova – a riječ je o „DOP produkcija“, nego da se kao scenarist i redatelj u svih devet projekata pojavljuje jedan te isti autor (i kao scenarist i kao redatelj) Anđelo Jurkas.

Koliko sam upoznat, po broju prijava to je rekord nad rekordima, jer redatelji u pravilu ne prijavljuju više od jedan projekt na pojedini natječaj. Neki od izuzetaka na Natječaju za igrani film svojedobno su bili Irena Škorić i Branko Ištvančić, ali takve njihove prijave nisu bile prihvaćene. U međuvremenu su i oni odustali od prijavljivanja više svojih projekata na iste natječaje i iste rokove.

Jurkas je 2021.  prijavio slijedeće projekte: „Hoćeš me snimiti kako ulazim u vlak za Zurich?“, „Kreten“, „Motherfucker“, „Online“, „Šah“, „Žene su deset puta pametnije od muškaraca, to ti je znanstveno dokazano“, „AAAAA“, „Film“ i „X“.

Osim devet Jurkasovih, odbijeni su bili i slijedeći projekti: „Dobrodošao u klub“ Mladena Dizdara po scenariju Ive Balenovića (produkcija „Antitalent“), „Rifovi revolucije“ Jurice Hižaka (produkcija Udruga Trash), „Heroji ulice“ Silvia Mirosničenka (produkcija Udruga Artizana), te naposlijetku i „Marginalci“, komedija koju je trebao režirati Darko Drinovac, po scenariju Ljubomira Kerekeša i u produkciji „Kerekesh Teatra“.

Spomenimo da su „Marginalci“ i bez potpore HAVC-a snimljeni, te su prošle godine bili daleko najgledaniji domaći film u kinima – s 46 tisuća gledatelja (u međuvremenu su dogurali do brojke od 55 tisuća), što je 16-ak tisuća više nego što je imao drugoplasirani hrvatski film u 2022. – „Šesti autobus“. 

Bez odobrenih sredstava, uz druge, ostali  Kristijan Milić, Damir Čučić, Zvonimir Rumbold, ali i kontraverzni filmski kritičar Damir Radić

Na natječaj za mikroproračunske filmove u 2022. prijavljen je nešto manji broj filmova – njih  dvanaest, o čijoj su pak sudbini odlučivali isti umjetnički savjetnici HAVC-a Ana Štulina, Zvonimir Jurić i Ivor Martinić.

Podržali su samo jedan projekt – „Južina“ scenariste i redatelja Ante Marina u produkciji „Missarta“, umjetničke organizacije koja je proizvela igrani film „Šesti autobus“ Ede Galića. Ukupni budžet „Južine“ je 199 tisuća eura, producentski zahtjev je iznosio 159,2 tisuće, a toliko je debitantskom Marinovom ostvarenju i – odobreno.

Ponavlja se tajanstvenost od strane HAVC-a i njihovih umjetničkih savjetnika, ponovo nema nikakvih informacija o filmovima koji su ostali „ispod crte“, niti o njihovim naslovima, imenima redatelja, producenata, budžeta… O nepostojanju objašnjenja zašto su filmovi odbijeni neću ni spominjati.

Pozvavši se ponovo na Zakon o pravu na pristup informacijama uspio sam  dobiti kompletniju informaciju.  

Daleko najzvučnije redateljsko ime koje se prijavilo na ovaj natječaj, a koji je dobio odbijenicu je Kristijan Milić („Živi i mrtvi“, „Broj 55“, serija „Nestali“). Milić želi režirati film „Horla“ po scenariju Marka Marjanovića, produkcija „Plan 9 produkcije“. 

Od preostalih deset naslova, iza njih tri stoji Anđelo Jurkas (kao scenarist, redatelj i producent „DOP produkcija“): svaki od njih je „neobičnog“ naslova: „Film“, „AAAAA“  i „X“. Budžetirani su između 185 i 198 tisuća eura, a od HAVC-a je producent tražio između 120 i 130 tisuća.

Odbijeni su i Damir Čučić s filmom „Neka vrsta ljubavi“ (scenaristi Ante Marin i Ivan Vulić), Zvonimir Rumbolt s „Krvavo plavo“ (scenarist Toni Bobanović Fever), Damir Radić (u javnosti ponajprije poznat kao filmski kritičar, čiji debitantski film „Posljednji dani ljeta“ – koliko je autoru ovog teksta poznato – nije imao kino-distribuciju) s „Gluhim dobom dana“, te Biljana Čakić (film „Gola nakon razvoda“).

Kao možebitni debitanti u igranom filmu, makar to bilo u mikroproračunskoj „kategoriji“ prošle godine su kratkih rukava ostali i Ivan Miladinov („Dom“, scenarist glumac Enes Vejzović), Silvio Mirosničenko („Heroji ulice“) i Jurica Hižak („Rifovi revolucije“).

Spomenimo još kako gotovo svi filmovi imaju planirani budžet blizu 200-tinjak tisuća eura, jedino po „skromnosti“ odudara projekt Jurice Hižaka – 36 tisuća eura, čiji je zahtjev prema HAVC-u iznosio tek 30 tisuća eura.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Prethodni tekst