Brestovac će ponovno disati
Zgrade, kao i ljudi, imaju svoju sudbinu. U Zagrebu i danas ima desetak velikih zapuštenih zemljišta s ostacima nikada dovršenih ili nekada značajnih zdravstvenih, znanstvenih, kulturnih i industrijskih objekata. O njima se u javnosti govori prigodno – uz obljetnice ili kad izbije neka afera u vezi s njihovom (pre)namjenom. Primjeri poput Paromlina, koji se pretvara u Gradsku knjižnicu, ili Tvornice duhana Zagreb, obnovljene i preuređene za smještaj Hrvatskog restauratorskog zavoda, rijetki su primjeri očuvanja gradske graditeljske baštine.
Zato sam odlučila istražiti sudbinu nekoliko „zaboravljenih“ objekata, naslovivši serijal „Uspavani zagrebački divovi“. U slavenskoj mitologiji divovi su najčešće snažna, ali dobra i pomalo naivna bića. U bajkama su ponekad bahati i zli prema ljudima, ali gube u borbi za vlast s bogovima…
Je li Zagreb dobio Brestovac zbog epidemije tuberkuloze ili zbog ljubavi Milivoja Dežmana prema Ljerki Šram – a vjerojatno je u pitanju oboje – nije važno toliko, koliko je tužna sudbina nekadašnjeg lječilišta među sljemenskim krošnjama tijekom posljednjih 58 godina…
„Kao jedan od najmodernijih sanatorija za liječenje tuberkuloze u to vrijeme, objekt Brestovac je radio od 1909. do 1968./69. Smješten je na obroncima Medvednice te je zbog prirodnih blagodati – sunca, čistog zraka, zelenila – i dostupne infrastrukture – blizina grada, cestovna dostupnost, žičara, planinarske staze – idealan za zdravstvene i sportsko-rekreacijske sadržaje.
Dugoročni je plan Dječje bolnice Srebrnjak, u čijem je vlasništvu objekt, da se obnovi financiranjem iz fondova Europske unije i spomenuti sadržaji stave u funkciju. U ovom trenutku Bolnica je u vrlo zahtjevnim radovima cjelovite poslijepotresne obnove te će se, po njenom okončanju, posvetiti detaljnijoj razradi i razvoju projekta Brestovac.“
Odgovor je to iz Ureda gradonačelnika grada Zagreba – Odjela za informiranje i medije, koji će zasigurno razveseliti sve planinare, izletnike i namjernike koje put nanese na ostatke nekadašnjeg lječilišta, neprepoznatljive i izgubljene u zelenilu Zagrebačke gore. No, očito će put od zapuštenih ruševina do njihove preobrazbe u nove zdravstvene i sportsko-rekreacijske sadržaje biti dug. Ipak, dobra je vijest da se zemljište i objekti Brestovca neće prepustiti zaboravu i/ili nekoj nepredvidivoj i neplanskoj prenamjeni.
„IMA SE OSNOVATI I UREDITI LJEČILIŠTE ZA SUŠIČAVE SIROMAŠNE RADNIKE I RADNICE“
Sanatorij (prema kasnolatinskom sanatorius: ljekovit, zdravstvena ustanova namijenjena liječenju ili oporavku određenih skupina bolesnika; podiže se u krajevima gdje meteorološke i klimatske prilike pogoduju ozdravljenju – kako definira Hrvatska enciklopedija) na Medvednici je otvoren 1909. za oporavak oboljelih od tuberkuloze ili sušice, kako su u narodu nazivali tu bolest.
Na tadašnjem području Bielo bukevje na Zagrebačkoj gori deset jutara zemljišta darovao je šestinski vlastelin grof Miroslav Kulmer još 1903. uz uvjet „da u roku od 5 godina ima se osnovati i urediti lječilište za sušičave siromašne radnike i radnice; ili uopće za rekonvalescenciju bolesnih siromašnih radnika ili radnica i inih bolesnika neradničkog stališa“.
To se područje na 800 metara nadmorske visine, 500-tinjak metara zapadno od gradske sljemenske ceste, okruženo gustom šumom, zaštićeno prema sjeveru i otvoreno prema jugu, sa čistim sljemenskim zrakom i izvorskom vodom činilo najpogodnijim za gradnju. A na raspolaganju je bio i građevni materijal: kamen i drvo, zemlja za opeku, pijesak za žbuku.
Međutim, zagrebačka gradska vlast protivila se izgradnji sanatorija na Medvednici jer se bojala opasnosti od zaraze kojoj bi se izlagali izletnici i planinari. Zato je Odbor za gradnju lječilišta za sušičave, osnovan 1902. na inicijativu prvog zagrebačkog specijalista za tuberkulozu dr. Milivoja Dežmana, gradskog zastupnika i ravnatelja Zagrebačke okružne blagajne za osiguranje radnika Ivana Ancela i bivšega gradonačelnika dr. Milana Amruša, tražio dozvolu za gradnju oporavilišta, a ne lječilišta. No, dozvola je ipak dobivena tek kad je Amruš 1904. ponovno postao gradonačelnik Zagreba.
Gradnja Brestovca počela je u proljeće 1907. prema projektu arhitekata Slavka Benedika i Aladára Baranyaija u stilu planinske kuće i engleske ladanjske vile. Bez inicijalne podrške ni Grada ni države, novac za gradnju Zagrepčani su prikupljali na dobrotvornim priredbama i prodajom lutrije, a svoje su slike za prodaju darovali Bukovac, Iveković, Crnčić i Medović. Zabilježeno je da su zagrebački krojači i krojačice 13. ožujka 1904. na zabavi u Građanskoj streljani prikupili 1328 kruna, a na zabavi 3. rujna 1905. u vrtu Kola i Sokola prikupljeno je 3265 kruna „u korist gradnje lječilišta za sušičave“. Dobit od prodaje srećki za lutriju iznosila je 30.170 kruna. Do kraja 1906. prikupljeno je 62.000 kruna.
Naime, građanima je bilo u interesu da se sanatorij što prije sagradi jer je tuberkuloza početkom 20. stoljeća i u Zagrebu uzimala danak. Primjerice, u samostanu sestara milosrdnica u deset je godina umrlo 248 sestara; u ženskoj kaznionici umrle su 54 osobe; u gradskoj nemoćnici 39. Bolnica milosrdne braće bila je rasadnik tuberkuloze jer se o dezinfekciji, izolaciji bolesnika i drugim mjerama sprječavanja širenja bolesti tada nije govorilo.
Mladi zagrebački liječnik dr. Milivoj Dežman prvi je 1902. objavio malu knjižicu „Sušica“, u kojoj je napisao ono što je naučio u Beču i Pragu: što je tuberkuloza, kako se prenosi i kako se liječi, a nadležnima je davao upute o tome kako provoditi dezinfekciju stanova u kojima je umro oboljeli od tuberkuloze i kako uopće podučiti ljude o toj bolesti. Dežmanova je ideja bila i gradnja Brestovca.
OD 1909. DO 1934. U BRESTOVCU SU SE OPORAVLJALA 9193 BOLESNIKA, MEĐU KOJIMA VIŠE OD 70 POSTO RADNIKA
Gradnja sanatorija Brestovac završena je sredinom 1908. i uporabna dozvola izdana je 29. rujna „za oporavilište s isključenjem svih akutnih zaraznih bolesti osim sušice te isključenjem takovih bolesnika kojima je neprekidni nadzor od potrebe“. Dakle, sanatorij je bio namijenjen oporavku tuberkuloznih bolesnika, a temelj liječenja bili su izolacija, kvalitetna prehrana i umjereno izlaganje suncu. Bilo je to prvo takvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe, koje je svojih prvih četrdeset bolesnika u jednom paviljonu primilo 22. svibnja 1909. Tri godine kasnije, 1912., u Brestovac je stigao i prvi rendgen-aparat.
Do kraja prve sezone – jer Brestovac je radio samo tijekom ljeta – zbrinuta su 102 bolesnika. Većinom su to bili tiskarski radnici stari između 20 i 30 godina. Sljedeće sezone Lječilište Brestovac – kako mu je od tada službeni naziv – primilo je 127 bolesnika, a Milivoju Dežmanu tada je pomagao i mladi student medicine Andrija Štampar (koji će dvadesetak godina kasnije utemeljiti javnu zdravstvenu službu u tadašnjoj državi, među ostalim i Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu).
Zbog sve veće potrebe za liječenjem oboljelih od tuberkuloze, da bi se sanatorij proširio, grof Kulmer darovao je dodatnih pet jutara zemljišta. Sagrađen je drugi paviljon 1912. i oba su paviljona spojena sunčalištem, tzv. ležaonicom.
Gradska vlast tek je 1913. shvatila da u Brestovac treba uložiti i novac iz gradske blagajne, s obzirom na to da je sanatorij već u prve tri sezone pridonio znatnom smanjivanju stope smrtnosti od tuberkuloze u Zagrebu. U lječilište je uloženo 45.000 kruna, a 5000 kruna pridodao je zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Osim lječilišnog dijela, na Brestovcu su se nalazile i knjižnica i kinodvorana te gospodarski objekti – mljekara, pekarnica, farma svinja – sve potrebno za boravak i prehranu bolesnika.
Tijekom Prvog svjetskog rata uz objekte lječilišta izgrađeno je 1916. nekoliko baraka za liječenje vojnika oboljelih od tuberkuloze, pa je osnovana i Bolnica Brestovac za ratne invalide, koju je, kao i lječilište, do 1921. vodio dr. Milivoj Dežman. Nakon Prvog svjetskog rata Brestovac je postao Banovinsko lječilište za tuberkulozu, kojim je poslije Dežmana upravljao dr. Anton Nemanić do 1925.
Zemaljska blagajna za potporu bolesnih radnika preuzela je osiguranje radnika i sanatorij. No, održavanje Brestovca nije se moglo financirati samo plaćanjem pet kruna na dan za osiguranike, pa je Vlada preložila da se lječilište – zatvori. Ipak, osnovana je Zaklada zemaljske blagajne za liječenje sušičavih, uza sufinanciranje Zemaljske vlade sa 200.000 kruna.
Tijekom sljedećih pet godina – do 1930. prošireni su paviljoni za muškarce i žene, nadograđeno sunčalište, izgrađeni prostori za hidroterapiju, uređen je vodovod. Proširivali su se objekti za smještaj bolesnika, ali se štedjelo na bolesnicima, što je dovelo i do štrajka, ali i do svjetonazorskog prepucavanja uprave i pacijenata o tome tko je veći „boljševik i socijaldemokrat“. Tadašnji upravitelj Mikinec je smijenjen zbog financijskih pronevjera, a upravljanje Brestovcem preuzima Središnji ured za osiguranje radnika (SUZOR) i njegov ravnatelj dr. Željko Hahn kojeg je naslijedio dr. Kuzma Tomašić.
Unatoč financijskim i svjetonazorskim boljkama, očito oduvijek karakterističnima za ovo naše podneblje, lječilište na obroncima Medvednice ispunjavalo je svrhu radi koje je i osnovano: od 1909. do 1934. u njemu su se oporavljala 9193 bolesnika, među kojima je više od 70 posto bilo radnika, što i ne čudi s obzirom na to da je tuberkuloza najčešće bila „bolest siromašnih“ – posljedica teškog rada, loših uvjeta života i loše prehrane. Međutim, bolest ne bira, pa je Brestovac nudio i luksuzniji boravak oboljelim građanima koji su plaćali znatno veću cijenu od one koju je pokrivao Središnji ured za osiguranje radnika.
KRVAVA POVIJEST DRUGOG SVJETSKOG RATA I NOVODOBNE IGRE OKO 80.000 „KVADRATA“ ZEMLJIŠTA
Tijekom Drugog svjetskog rata lječilište je pretvoreno u vojnu bolnicu za liječenje i oporavak ranjenih i bolesnih domobrana, ustaša i njemačkih vojnika. Bolnica je bila pod upravom Ministarstva domobranstva (kasnije Ministarstva oružanih snaga NDH), zapovjednik kompleksa bio je poručnik Dinko Kordić, a medicinski ravnatelj prim. dr. Josip Barilar. Unatoč ratnim uvjetima, u Brestovcu su tada radili vrhunski liječnici za plućne bolesti.
Kraj rata ispisao je krvave stranice u povijesti lječilišta. U svibnju 1945., nakon ulaska partizana u Zagreb, bolnica je postala mjesto masovne likvidacije: partizanske postrojbe u jednom su danu ubile 200-tinjak pacijenata i ranjenika zatečenih na Brestovcu. Šuma oko Brestovca i danas skriva njihove kosti. Medicinsko je osoblje pošteđeno da bi nastavilo s radom, budući da je Brestovac odmah prenamijenjen za potrebe liječenja i zbrinjavanja partizanskih ranjenika.
U poratnom razdoblju Brestovac je nastavio raditi kao civilna bolnica za plućne bolesti do konačnog zatvaranja 1968. godine. Danas su preostale samo ruševine, orasle šumom, usputno odredište planinara i savršeni poligon za paintball.
U današnjoj Republici Hrvatskoj zemljište i ostaci bivšeg sanatorija – pod nazivom Bolnica za tuberkulozu pluća Brestovec – nakon postupka koji je trajao od 2005. da područje dospije u vlasništvo države, upisano je 7. travnja 2017. u vlasništvo Dječje bolnice Srebrnjak. Područje Brestovca proglašeno je 31. ožujka 2023. zaštićenim područjem u sklopu Parka prirode Medvednica, a područjem upravlja Dječja bolnica Srebrnjak – mala bolnica u vlasništvu Grada Zagreba, koja liječi djecu s alergijama i respiratornim problemima.
Otprilike 80.000 četvornih metara atraktivnog zemljišta Brestovca još je 2014. u Prostornom planu Parka prirode Medvednica predviđeno za revitalizaciju: „hotel s posebnim režimom korištenja, edukativna namjena, rekreacija, wellness, zdravstvena namjena i dr.“ uz preporuku obnove, a ne rušenja dijelova stare bolnice.
Krajem 2019. nakon što je smijenjen Boro Nogalo, dugogodišnji ravnatelj Dječje bolnice Srebrnjak, procurile su vijesti da bi se na mjestu nekadašnjeg sanatorija gradio hotel, a nepoznat netko želi preuzeti kontrolu nad tim vrijednim zemljištem. Strelice su vodile do pokojnoga gradonačelnika Milana Bandića koji je u projekt nove sljemenske žičare ubacio međustanicu upravo na Brestovcu. Pretpostavlja se da je (i) Brestovac, odnosno protivljenje da se vrijedno sljemensko područje oduzme Bolnici Srebrnjak, koštalo Nogala mjesta ravnatelja.
No, da se vratimo na dobru vijest s početka teksta: iz Grada Zagreba potvrđuju da je objekt Brestovac „idealan za zdravstvene i sportsko-rekreacijske sadržaje“ te da je „dugoročni plan Dječje bolnice Srebrnjak, u čijem je vlasništvu objekt, da se obnovi financiranjem iz fondova Europske unije i spomenuti sadržaji stave u funkciju“.
LJUBAV LIJEČNIKA I GLUMICE: ZAGREBAČKA DAMA S KAMELIJAMA
Obnova Brestovca, kad god da se dogodi, trebala bi uključiti i jednu od najvećih ljubavnih priča iz starog Zagreba – uređenje spomen-sobe ili barem informativnog panoa koji će podsjećati na Milivoja Dežmana i Ljerku Šram.
Liječnik, književni kritičar, pisac, novinar i urednik Milivoj Dežman medicinu je studirao u Grazu i Beču. Radio je kao liječnik u zagrebačkoj Bolnici milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti jedan je od osnivača lječilišta Brestovac i njegov prvi upravitelj.
Bila su mu samo dva mjeseca kad mu je od kolere umro otac Ivan Dežman, liječnik i zastupnik u Hrvatskom saboru. Dva mjeseca poslije tog tragičnog događaja, u susjedstvu Dežmanovih u Mesničkoj ulici u Zagrebu rodila se Ljerka Šram. Iako su se poznali cijelo djetinjstvo, Milivoj je tek na nekoj priredbi u Ljerki prepoznao ženu svojeg života, zaključivši: Ova ili nikoja druga! Dežmanu je tada bilo šesnaest godina, a Ljerki petnaest. Poslije su se često viđali, ali Milivoj nikad nije bio siguran jesu li njihovi osjećaji uzajamni.
On je otišao na studij medicine u Graz. Isprva mu je na njegova pisma Ljerka redovito odgovarala, a zatim su odgovori iz Zagreba prestali stizati. Iz Graza je Dežman otišao u Beč i jedne je večeri u kavani saznao da se njegova draga Ljerka, tada već poznata i obožavana glumica, najljepša Zagrepčanka – lady Šram, kako joj je tepao Matoš, udala.
Njezin izabranik bio je Aleksandar Isaković, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Ljerkina kazališnog mentora, šarmantan i lijep muškarac. Milivoj Dežman, pak, kako je zapisao Josip Horvat, „od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost.“
U braku je Ljerka Šram rodila sina Sašu. No, Isaković ih ubrzo napušta i nakon što se dokaže da je pronevjerio veliku svotu novca, nestaje iz Zagreba.
Milivojeva je ljubav, međutim, iznad svih tračeva kojima Zagreb bruji i on prihvaća Ljerku i njezinog sina. Živjeli su zajedno u Prilazu 12. Ubrzo je, međutim, vijest o Ljerkinoj bolesti potresla cijelu zagrebačku javnost: Šramica je oboljela od sušice! Dežman je pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu.
Nakon proslave 25 godina umjetničkoga rada u HNK 1912., 38-godišnja Ljerka Šram sve češće provodi dane na Brestovcu. Godinu dana kasnije, 26. studenoga 1913. umrla je na rukama neutješnog Milivoja Dežmana koji ju osobno polaže u lijes. Tu dramatičnu scenu Josip Horvat i dr. Ivo Hergešić usporedili su s Dumasovom „Damom s kamelijama“.
Dežman je umro 24. lipnja 1940. Kad su ga potkraj života, kao vođu hrvatske moderne i jednog od najutjecajnijih ljudi iz zagrebačkog i hrvatskog novinarstva, pitali o njegovim uspjesima, odmahnuo je rukom i izgovorio samo jednu riječ: Brestovac.
„NA JEDNOM UZVISITOM PROPLANKU ZAGREBAČKE GORE KOČI SE LIJEPA BIJELA KUĆA, U ZATIŠJU…“
Je li Zagreb dobio Brestovac zbog epidemije tuberkuloze ili zbog jedne velike ljubavi – a vjerojatno je u pitanju oboje – nije važno toliko, koliko je tužna sudbina nekadašnjeg lječilišta među sljemenskim krošnjama tijekom posljednjih 58 godina.
Dok Brestovcem, kako pričaju stari Zagrepčani, još i danas lutaju izgubljene duše ubijenih vojnika i zaljubljene duše Ljerke Šram i Milivoja Dežmana, vrijeme je da to područje u ovoj stvarnosti ponovno počne disati punim plućima – radi čega je uostalom Brestovac i stvoren.
Pa da možda već u ovom desetljeću (?) ponovno doživimo prizor poput ovoga koji je 1911. u pripovijetki „Na visini među bolesnicima“ opisao Nikola Vukojević, tipograf i publicist, koji je u Brestovac na liječenje stigao među prvim bolesnicima 1909.:
„Na jednom uzvisitom proplanku zagrebačke gore koči se lijepa bijela kuća, u zatišju, zaštićena velikim bukovim stablima i strmim brijegom s jedne strane, a s druge se otvara prekrasan vidik na Zagreb i posavsku ravnicu. Kao kakvi vilinski dvori stoji ona ovdje u šumskoj pustoši, i začuđeni putnik pita se, otkud i čemu ova zgrada ovdje. I doznaje, da je to lječilište za tuberkulozne bolesnike, koji poput duhova promiču svojim oronulim pojavama ovuda između stogodišnjih stabala. (…) Okolina lječilišta pruža im mogućnost razonođenja ugodnim šetnjama i prekrasnim vidicima. Ko može zaboraviti one divne izglede sa visova sljemenskih na Zagorje i Posavinu – tamo čak do štajerskih Alpa na jednoj ili bosanskih gora na drugoj. Ili ko da zaboravi na kišne dane, kad se nad Sljemenom vuku crni, raskomadani oblaci poput kakvih ogromnih plahta. (…) A tek večeri sljemenske! Na podanku brijega, dolje nad Zagrebom diže se pred veče polako plašt plavkaste maglice, koja sve po malo sakriva našim očima panoramu Zagreba.“
Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.