Od pirata do pirata

Piše: Gordan Antić

Treća inkarnacija

U ovom ću nastavku objediniti 40-ak godina razvoja hrvatskog etera, od oslobođenja Zagreba 1945. do Omladinskog radija (kasnije Radija 101) 1984. godine. Kada su se u eteru slobodnog Zagreba i Hrvatske ponovno oglasile riječi „Ovdje Radio Zagreb“, započelo je novo poglavlje hrvatske radijske postaje a prvi pirati gotovo odmah bivaju zaboravljeni. Ratom već prekinuti kontinuitet isključivo kulturno-društvenog radijskog programa zamijenila je zadaća potpune obnove, tehničke, organizacijske i ideološke. I dok je dio opreme bio uništen, a mnogi stručnjaci raspršeni, politička volja nove vlasti bila je jasna: radio mora postati glavno sredstvo u izgradnji socijalističkog društva. Upravo zato početak poslijeratnog razdoblja obilježavaju snažna centralizacija, edukativni programi i jasno definirana politička misija. U studenom 1945.  osnovana je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Jedinu političku snagu u njoj predstavljao je Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Ukupna medijska politika bila je u funkciji te službene ideologije. Oslanjajući se upravo na radio, a razlog je bio između ostalog, vrlo visok postotak nepismenih, auditivna propaganda bila je silno važan političko-propagandni instrument. Konteksta radi, televizije u Hrvatskoj još nema, a dolazi nam 11 godina kasnije kad Televizija Zagreb počinje s emitiranjem, u svibnju 1956. godine.

U prvim godinama nakon rata, Radio Zagreb funkcionira kao dio jugoslavenskog sustava državnog emitiranja. Naglasak je na informativnim emisijama, beskrajnim i dosadnim prijenosima političkih govora i kulturnim sadržajima koji oblikuju „novog građanina“. Već su davno izbačene emisije s nacionalnim predznakom, crkvena glazba i prijenosi misa. No, unatoč snažnoj ideološkoj kontroli, radio postupno postaje mnogo više od propagandnog kanala. Zahvaljujući entuzijazmu tehničara, realizatora i sve bolje školovanih novinara, već krajem 1940-ih i početkom 1950-ih počinje stvarni kreativni uspon radijske produkcije. Gospodarski gledano, 1948. godine proizveden je i prvi jugoslavenski “narodni” radijski prijemnik marke Kosmaj a iste je godine prvi put na Zagrebačkom velesajmu sudjelovao i Radio Zagreb, izlažući režijski tonski pult, pojačala i zvučnike, zapravo dio onoga što će poslije proizvoditi Radio industrija Zagreb (RIZ), koji je pak nastao iz laboratorija i radionica Radio Zagreba.

Pedestih godina Radio Zagreb ulazi u razdoblje koje će obilježiti profesionalizacija i umjetnička ambicija. Tehnika se modernizira, otvaraju se novi studiji, a postaja počinje stvarati vlastite orkestre, glazbene ansamble i različite specijalizirane redakcije. Osnivanjem Dramskog programa sredinom pedesetih, Zagreb se svrstava među vodeće europske centre radijske dramatike. Radijske igre i dokumentarne emisije donose inovativne pristupe zvuku i priči, a radijski producenti sudjeluju na međunarodnim festivalima, odnoseći nagrade. Bio je to trenutak u kojem radio postaje i umjetnička institucija, ne samo glasnik vijesti, nekako se bar djelomično vraćajući na “tvorničke postavke” predratnog emitiranja. Osnivanju Radio Jugoslavije, doprinijela je i prethodila žestoka informbiroovska propaganda, kojoj se naravno trebalo uzvratiti istom mjerom, braneći Titovu politiku izdvajanja iz Istočnog bloka. Emitiranje Radija Jugoslavija počelo je 19. svibnja 1951. godine, osnovni mu je zadatak bio proizvoditi program namijenjen inozemstvu, a Radio Zagreb bio je dužan prenositi ga bar jedan sat dnevno. Jedan od važnijih programskih poteza uprave Radio Zagreba bilo je osnivanje Radio Sljemena 1953. godine, prve lokalne postaje, k tome namijenjene Zagrepčanima. Počeo je kao Val 202,1 (vjerojatno metara, na srednjem valu), ubrzo biva preimenovan u Sljeme, a 1971. prelazi na emitiranje na ultrakratkom valu (FM). 

1956., okruglo 30 godina nakon Radio Zagreba, rađa se Televizija Zagreb. Defakto, time se utemeljuje Radiotelevizija Zagreb sa šest regionalnih radijskih a kasnije i televizijskih cetara u najvećim hrvatskim gradovima (Dubrovnik, Osijek, Pula, Rijeka, Split i Zagreb).

Šezdesete su bile razdoblje ekspanzije. Moderni studio u Šubićevoj, završen 1959., omogućio je tehnološki iskorak. Radio Zagreb i njegov program, pod svim uređivačkim i ideološkim imperativima postaje tijesan pa se 1964. pokreće Drugi program (a kao neka ekstenzija i Treći program). Drugi je zabavniji, dinamičniji, glazbeniji i otvoreniji prema suvremenim i urbanim temama, Treći isključivo kulturni. Time se prvi put stvara pluralizam unutar samog radija, jedan program ostaje informativno-edukativan, drugi prati ritam grada, popularnu glazbu, nove kulturne trendove, sport i razonodu. U tom razdoblju radio postaje svakodnevni ritual: sluša se u kuhinjama, radionicama, uredima i javnim prostorima. Programi poput emisija za mlade, reportažnih javljanja i sportskih prijenosa stvaraju emotivnu vezu sa slušateljima kakvu nijedan drugi medij nije mogao postići. 

Nije nam dosta

U šezdesetima se također rađa ideja uspostave lokalnih (općinskih, gradskih) radija izvan sustava Radio Zagreba. Riječ je naravno o političkoj odluci kojom je procijenjeno da bi lokalni radio mogao značajno doprinijeti afirmaciji aktualne ideologije i pratećih političkih promišljanja. Ideja osnivanja radijskih postaja u malim, a osobito ruralnim sredinama, imala je snažnu političku podlogu čiji je cilj bilo neprestano širenje duha bratstva i jedninstva, veličanju partije i njezinih zasluga za miran i slobodan život u federativnoj Jugoslaviji te, prije svega, unaprjeđenje kvalitete kulturnog života u ruralnim sredinama jer je radio zapravo predstavljao odličan temelj takvih aktivnosti. Osnovnim zakonom o radiodifuznim ustanovama iz 1965. godine, radio su mogle osnovati samo društveno-političke zajednice te radne i druge samoupravne organizacije, što će biti jako važno i 20 godina kasnije. U sedamdesetima je diljem Hrvatske bilo 55 lokalnih radio stanica izvan sustava Radio Zagreba.

Pirati drugi hrvatski

Postoje tragovi da je u šezdesetima na području Hrvatskog zagorja i Podravine bilo lokalnih, amaterskih “nelegalnih” radio stanica, jednom riječju piratskih. Uglavnom su to bili odašiljači male snage u kućnoj izradi. Međutim, informacija je fragmentirana jer nema bogate, lako dostupne dokumentacije i mnogi podaci dolaze iz sjećanja, istraživanja lokalnih entuzijasta ili arhiva. Jedna od takvih dokumentacija, o radio stanicama “iz škednja” (tj. iz garaže, podruma…) je kratki dokumentarni film “Nek se čuje i naš glas” iz 1970., redatelja Krste Papića, u produkciji Zagreb filma. Dokumentarac je odlična ilustracija i bavi se upravo tom pojavom, motivacijom i predanošću entuzijasta. Program im je bio raznolik, nije sadržavao samo glazbene “želje i pozdrave” nego glazbu uživo, lokalne orkestre, pjevače, tečajeve jezika (npr. njemački za buduće gastarbajtere), pa čak i radio drame izvedene s lokalnim glumcima amaterima. Sve te poruke lako su se mogle smatrati političkim porukama. Mišljenja sam, u filmu je dokumentiran i prvi hrvatski rap, štoviše, rap prije rapa. 

Film odlično sublimira i službenu reakciju vlastodržaca, naravno krivu. Umjesto da prepozna i potpomogne te talente, usmjeri ih, obrazuje i uklopi u postojeći medijski kontekst, vlast odlučuje upravo suprotno. Znate, uvijek je postojala opasnost da se pirati “odmetnu” u nekom neželjenom smjeru, pa su državne vlasti uskoro oformile posebne inspekcijske odrede za “ušutkavanje pirata“. Inspekcije su u nekoliko akcija pečatile prostore iz kojih su ilegalci emitirali a zatečenu im opremu uništavali i razbijali.

Fenomen piratskog radija u Zagorju i Podravini ilustrira nasušnu želju za komunikacijom, kulturom i zajedništvom koja je postojala i u tim ruralnim krajevima, neovisno o velikim gradovima i službenim medijima. To nije bila privilegija samo urbanih središta, već iskaz da su lokalne zajednice imale kreativnu potrebu za vlastitim glasom i programom, da su kultura, folklor, jezik i lokalna glazba dobili svoj kanal i da im je medij služio kao prostor identiteta te da je “radijski bunt”, analogan piratskim radijima u zapadnoj Europi, bio i kod nas slična težnja za slobodom izraza i alternativom službenim programima. Za povijest radija i medija u Hrvatskoj, ovo je vrlo vrijedan i često zanemaren dio narativa jer prikazuje neinstitucionalnu, grassroots stranu razvoja istih.

Dolaskom a i razvojem televizije, početak sedamdesetih za radio predstavlja veliki izazov. No umjesto slabljenja, Radio Zagreb pronalazi vlastitu ulogu: informativnu brzinu i fleksibilnost. U vrijeme kada TV program kasni s vijestima, radio postaje važan u hitnim situacijama, političkim previranjima i kulturnim događajima. Iako se 1971. godina upisuje u povijest kao vrijeme političkih čistki nakon Hrvatskog proljeća, Radio Zagreb uspijeva zadržati profesionalnost i nadživjeti političke cikluse. Njegov autoritet i povjerenje slušatelja ostaju netaknuti.

Pirati treći hrvatski

U osamdesetima se društvo otvara, a to se osjeti i u eteru. Ton postaje slobodniji, glazbeni izbor širi se na rock, novi val i alternativu, a informativni programi dobivaju više analitičkog sadržaja. Mladi novinari i urednici donose suvremen, urban stil, koji posebno dolazi do izražaja u emisijama kulturne kritike, društvenih analiza i glazbenih specijala. Radio Zagreb postupno prestaje biti samo „glas državne politike“, a sve više postaje glas društva u mijeni. Očito to nekoj omladini nije dovoljno. Ili je traljavo ili presporo ili jednostavno dolazi prekasno. Baš kao i sedamdesetih u Zagorju i Podravini, želja za slobodom u eteru je dovoljno jaka bar kod dvije ili tri grube novih entuzijasta pirata, a rezultirat će ubrzo, ovaj put u urbanoj sredini, u Zagrebu u Studentskom domu Stjepan Radić (poznatom i kao Sava). Rezultat nam je manje poznat kao Radio Sava a puno poznatiji kao Omladinski radio.

Nastavlja se…

Referehttps://www.fpzg.unizg.hr/images/50441639/Mucalo%20Marina-Radio-medij%2020.%20stoljeca.pdfnce:

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.