Mitsko biće

Piše: Gordan Antić

Od svih hrvatskih radio stanica, Radio 101 zauzima posebno, gotovo mitsko mjesto. Riječ je o radiju koji je nastao, rastao i preživio na energiji buntovnosti, inovativnosti, urbanog identiteta i nepokolebljive potrebe da bude glas onih koji inače ostaju nečujni. Priča o Radiju 101 nije samo priča o mediju. To je priča o gradu, o generacijama, o slobodi govora, o kulturnom i političkom otporu, o medijskom eksperimentu koji je prerastao vlastite okvire i postao simbol, čuvar javnog prostora i slobode. I da, snaga Radija 101 nikada nije bila samo u programu, već u njegovoj samoizgrađenoj filozofiji i kulturi. On je bio medij koji je razumio grad, njegove margine, njegove potrebe, njegove nervoze i njegove humore. 

“Mali, kaj slušaš?”, 

… pitala me Majoneza, imenom Zvjezdana, starija sestra moje vršnjakinje Kornelije. “Svašta, uglavnom Veliku Goricu”, odgovaram misleći na radio. -”Ma, to ti je bez veze. Okreni na Omladinski!” 

Niti slutio nisam da će mi taj trenutak i prebiranje gumbom po skali odrediti život, pa i profesionalni. Godina je bila 1984. ili ‘85. a ja u svojim formativnim godinama potpuno neočekivano, na poklon dobivam veliki prozor u svijet i postajem zaluđeni slušatelj Omladinskog radija. Bez brige, nije me nimalo omelo što odrastam u Sesvetama i što prijem funkcionira samo u jednom položaju antene.

Osamdesete su bile godine

Osamdesetih popuštaju režimske uzde i polako se ulazi u najliberalniju fazu onog sistema. Tita više nema, novi val je na svom vrhuncu, Polet i Studentski list već su etablirani listovi nezavisne kulture, u Ljubljani postoji Radio Študent, Zagreb vrije, miriši na Univerzijadu, u zagrebačkom eteru pojavljuju se pirati s programima poput Radija Zapruđe i Radija Šlic. Važeći zakon omogućuje da radio stanicu osnuje lokalna samouprava ili društvena organizacija. Pirate valja imati na oku i pod kontrolom, bolje nego da se odmetnu u neželjenom smjeru ili nedajbože budu pozitivnim primjerom. Za razliku od zatiranja radijskih piratskih inicijativa sedamdesetih, u ovim liberalnijim osamdesetima, srećom, igra se malo drugačija tekma. Studentski centar može biti (su)osnivač, Općina Trešnjevka ima frekvenciju, prostora ima u SKUC-u, iznad dvorane Pauk, struje ima, oprema će se skupiti, nešto posuditi, SSOH nema ništa protiv – štoviše, a mlađarija je nabrijana. Tu negdje i nastaje izraz “brijačina, brija”. Uglavnom, Dobrivoje Keber i Veljko Jančić imaju ideju i/ili dobivaju zadatak pa 1982. zajedno sa Studentskim centrom osnivaju potpuno novi radio, radnog naziva Radio Sava. U očekivanju dozvole, radio 1983. počinje s povremenim i eksperimentalnim programom a 1984. sa svakodnevnim, pod nazivom Omladinski radio. 

Inovacija je ključna

Za budući su kadar od samog početka uspostavljeni ozbiljni urednički kriteriji, letvica je u startu postavljena prilično visoko, filter je gust, kroz njega prolazi samo najtalentiranija i najupornija mlađarija, a ona koju interesira radijski izraz potpuno je neopterećena radijskim iskustvom (jer ga naprosto nema). Bijahu to vrlo važni preduvijeti za novi, drugačiji program, nova paradigma koja gotovo odmah rezultira inovativnim i kvalitetnim emisijama, odličnoj tehničkoj realizaciji, inovativnim jinglovima te pomno biranoj, recentnoj pop glazbi u širem smislu. Veliku popularnost i status medija isključivo usmjerenog urbanoj zagrebačkoj studentariji stekao je nekonvencionalnim programom i pristupom, korištenjem zagrebačkog slenga, urbanog humora, necenzuriranim kontakt-programom sa slušateljima te otvorenošću prema svim kulturnim i kontroverznim društvenim i političkim temama, uglavnom opozicijskog predznaka. Iz tjedna u tjedan, program je sve bolji i bolji a garniran s jedinstvenim jinglovima i inovativnim radijskim propagandnim spotovima, čini da zabava svake sekunde pršti iz etera Omladinskog radija a time potpuno osvježenog zagrebačkog i hrvatskog etera.

1987., godina je Univerzijade, najmasovnije održane sportske manifestacije u povijesti Zagreba, ikad. Omladinski radio privremeno se seli kat iznad novootvorenog Omladinskog kulturnog centra s obnovljenim Zagrebačkim kazalištem mladih. Radiju dolazi puno nove opreme, dolazi i donirana oprema Zagrebu prijateljskog grada Mainza a kolokvijalno postaje Radio 101. Ovo je tek “privremena” adresa a u kuloarima se spominje, navodno, skora izgradnja medijskog i informativnog centra mladih u Novom Zagrebu za što je Grad Zagreb, navodno, već bio osigurao zemlju i, navodno, ju donirao radiju. U Gajevoj se tada događa prava eksplozija u medijskom kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Samo je nebo granica i – doseg odašiljača.

Pa to si ti

U proljeće 1988. kao srednjoškolac, javljam se na objavljenu audiciju za tehničara/realizatora i tog trenutka prvi put spajam sva poznata mi imena i glasove iz etera s licima kolegica i kolega. “Pa, to si ti, ti!” Ubrzo shvaćam da sam uskočio u nezaustavljivi tutnjeći, hučeći, jureći vlak prepun predanih, nesebičnih, kreativnih i duhovitih mladih ljudi od kojih mogu zaista puno naučiti i pritom se odlično zabaviti. I da, tu mi je mjesto, nigdje drugdje! Na medijskom eksperimentalnom poligonu gdje je sve dozvoljeno i poželjno, sve od crnog humora i provokacije naovamo, dok je god u granicama dobrog ukusa, zdravorazumske spike i etike.

Već istog ljeta kolege s radija pomažu u izgradnji programa novoosnovanog, također urbanog, Radio Brača. I dandanas se kod njih mogu čuti vremešni jinglovi iz te epizode.

Transformacija u Radio 101 (i službeno) krajem osamdesetih i početkom devedesetih samo je učvrstila taj identitet. Ne naglašavam, već kurioziteta radi, svoju je medijsku premijeru (gotovo) kao anonimac, Franjo imao baš u eteru Radija 101. Živo se sjećam njegovog balonera i dozlaboga lošeg vica kojeg je tom zgodom ispričao, čekajući na intervju. Sličnih je epizoda bilo bezbroj. U razdoblju raspada Jugoslavije i stvaranja nove države, kada se neki novi medijski sustav tek oblikovao, Stojedinica je zauzela mjesto među elektroničkim medijima koje nitko drugi nije mogao ili želio zauzeti, ostala je glas pluralizma, kritičkog novinarstva i razmišljanja, obrane slabijih, često u neskladu s dominantnim političkim narativima. Dok su drugi mediji u ratnim godinama često klizili prema uniformnosti, Radio 101 inzistirao je na različitosti, što je bila njegova snaga a ujedno i razlog zbog kojeg je redovito dolazio u sukob s vlastima.

Di si bio devesprve?

Nakon prvih višestranačkih izbora i utemeljenja Hine 1990. godine jugoslavenske informativne službe prisutne su i jake na području Republike Hrvatske. Telefonske linije su često prisluškivane a informacije presretane. Da bi Ured predsjednika (Franje), Hrvatski sabor i ostale važne službe, u tim kritičnim i turbulentnim vremenima, nesmetano dobivali Hinine vijesti trebalo je smisliti neki alternativni način komunikacije koji ne bi ovisio o nepouzdanim telefonskim ili telegrafskim linijama. Dvojica inženjera i kolega Predrag Pale i Igor Žukina zasukali su rukave, napregnuli mozgove i dovinuli se da bi za te potrebe mogli koristi modificirani RDS (radio data system) Radija 101. Tako su se neko vrijeme putem odašiljača i etera Stojedinice, uz redoviti program, potrebitima digitalno prenosile Hinine vijesti. 

1991. godina donosi rat u Hrvatsku. U jesen te godine rađa se ideja o ratnom radiju u Sunji. Zengama (ZNG), hrvatskim vojnim snagama “na prvoj crti” tada treba koloplet vijesti, informacija, pop glazbe i urbanih sadržaja, ukratko radijski program koji diže moral. Radio Sunja 101 bio je, bez pretjerivanja, smješten na prvoj crti, u Sunji, u zgradi tik do pruge. Emitirao je nekoliko mjeseci, sve dok direktni pogodak tenkovskom granatom nije uništio studio i opremu. U to vrijeme u zagrebačkom eteru Stojedinice Siniša Glavašević, simbol ratnog novinarstva, uživo izvještava iz Vukovara, vrlo često, kad god su prilike dozvoljavale. 

‘93. ako se ne varam, u Jelsi nastaje nova epizoda Radio Jelsa 101. Instalirali smo studio i odašiljače a također smo pomogli u edukaciji voditelja i urednika. Jelsa do Splita po čujnosti a epizoda je potrajala koju godinu.

Di si bio devesšeste?

Zakonom o telekomunikacijama iz 1994. omogućeno je, između ostalog, osnivanje neprofitnog radija. Tu priliku prvi koristi Fakultet političkih znanosti u Zagrebu postavši ‘96. koncesionarom lokalnog zagrebačkog radija namijenjenog praktičnoj nastavi studenata, također poznatim kao Radio student. Hvale vrijedan naum i inicijativa koja od samog početka pridonosi medijskom i radijskom pluralizmu. Žao mi je samo što sve ove godine nije pokazao ambiciju izrasti u velikana poput Radio študenta iz Ljubljane.

Najdramatičniji trenutak u povijesti radija u Hrvatskoj dogodio se također ‘96., kada je tadašnja vlast pokušala oduzeti koncesiju Radiju 101. U biti, Franjo nas nikad nije volio a k tome, vrlo brzo smo mu postali trn u peti. I njemu i njegovom vladajućem HDZ-u. Vijeće za telekomunikacije odbija ponudu Radija 101 (o produženju koncesije) tj. prihvaća ponudu novog i nepoznatog ponuđača Radija Globus. “Direktno u vaše uši” stigla je vijest kroz suze i plač Zinke Bardić. Od tonskih snimaka vijećnika Bedeničića i Sapunara pri obrazlaganju takve notorne i neobranjive odluke, nas četvero odmah realizira vjerojatno “najemitiraniji jingle svih vremena”, a koji je išao otprilike ovako: “… program je ovdje podijeljen prema jutru [žabe krekeću], (…) popodnevu [zrikavci zriču] i večeri [vukovi zavijaju]… ali to je zastarjela koncepcija…”. Čuli ste ga, sigurno. Ta je odluka izazvala potpuno neočekivanu reakciju. Ne jedna, k’o da je sto bombi grunulo! Podrška je telegramima, pismima, razglednicama, osobno, hranom, kolačima, pićima, telefonskim pozivima, trubljenjem… stizala danima u Gajevu 10. Kulminiralo je onim što će ući u povijest kao jedan od najvećih mirnih prosvjeda u Hrvatskoj nakon 1990. Procjenjuje se da se na Trgu bana Jelačića okupilo između 100.000 i 150.000 ljudi. Taj trenutak jasno je pokazao da Radio 101 nije samo jedna od radio stanica, već simbol građanske svijesti, slobode govora i otpora autoritarnim tendencijama. Bio je to trenutak u kojem je nepokoreni grad doslovno stao u obranu svojeg radija i vlastitih vrijednosti. Brojne Zagrepčanke i Zagrepčani pokazali su da medij može postati mjesto i/ili čuvar identiteta, i da publika nije samo publika, nego živo tkivo, zajednica. Postao je to i dokaz da se sloboda ne podrazumijeva sama od sebe, nego se mora stalno graditi, štititi i iznova osvajati.

U godinama nakon “spašavanja”, Radio 101 ostao je prepoznatljiv po svojoj kombinaciji kritičkog novinarstva, vrhunskog glazbenog programa, satire i duha koji je bio istovremeno zagrebački i univerzalan. Brojne kultne emisije i voditelji oblikovali su identitet radija: od novinarskih formata koji su razbijali političke narative, do glazbenih emisija koje su generacijama otvarale uši za svjetsku i domaću alternativu. Stojedinica je bila i kulturni generator: koncerti, promocije, akcije, urbane manifestacije, mnoge stvari imale su prepoznatljiv “101” pečat. 

Na Sleme, antena mi sama beži

Kad su zamijenjene frekvencije s Trećim programom Hrvatskog radija i kad se naš odašiljač 2000. konačno popeo na Sljeme, na vrh tornja, na 101 MHz, dosanjan je petnaestogodišnji san o 101 na 101. I to na Sljemenu! Uz tadašnji zamah i snagu, i uz legitimitet od 120.000 građana, radio je mogao i morao postati Radiotelevizija 101. I ispaliti u svemir, do prvog telekomunikacijskog satelita. Mogao je, ali nije.

Dvijetisućite nisu bile godine

Kako je okrenuo milenij i dvijetisućite krenule odmicati, u tom živom tkivu Stojedinice nešto se poremetilo. Počelo je odumirati. Rak s metastazama u obliku međuljudskih odnosa, krivih ljudi na krivim pozicijama, zakulisnih igara, podmetanja, međusobnog nepovjerenja, grabeži, optuživanja, prebacivanja odgovornosti i kriminalno loše uprave, izjedale su ga iznutra. Čulo se to u eteru kao sve lošiji i lošiji, a ubrzo i potpuno bezidejni program. I bilo je to tužno slušati, ako je itko uopće mogao. Fascinantno je da takva gromada nije tresnula uz gromoglasan prasak, već se u sporom fade-out-u kroz neke godine istopila, usukala i sagnjila. 

Žalim samo za nekoliko stvari. Žalim što nisam bio aktivniji u usporavanju tog procesa, žalim što uz stečaj poduzeća Radio 101 nije raskinut koncesijski ugovor a sveto ime i pečat brisani, zauvijek. A najviše žalim što 101 nikad nije usustavio vlastitu arhivu, već je ona počivala na emocionalnoj i subjektivnoj procjeni i fizičkim kapacitetima svakog ponaosob, što (sa)čuvati a što ne. Kakav bi to medijski fundus bio! Ali nema brige, eter pamti.

Nastavlja se…

Reference:

https://enciklopedija.hr/clanak/radio-101

https://mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/knezija/radio-101/

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.