Kad jednog lijepog dana pravni postupci budu završeni, a s obzirom na to da urbanistički plan uređenja Vlaška – Šubićeva – Martićeva – Derenčinova postoji, kao i arhitektonsko idejno rješenje, ostvarenje ovog višemilijunskog projekta odvijat će se u etapama

---

---

Blok Badel, Tvornica Gorica, Blok Kvatrić – nazivi su kojima se imenuju ostaci nekadašnjega velikog tvorničkog kompleksa omeđenog Šubićevom, Vlaškom, Martićevom i Derenčinovom ulicom. S vrha najdojmljivije, glavne tvorničke zgrade okrenute prema Šubićevoj prepoznatljivi trokutasti logo sa slonom uzdignute surle iznad natpisa „Gorica posuđe emajli“ svisoka gleda na vrevu tržnice Kvatrić kao iz nekog paralelnog svemira.   

Priča počinje u dvadesetim godinama 20. stoljeća, točnije 1918., kad je poduzetnik i tvorničar Vladimir Arko kupio sva zemljišta oko tvorničkog sklopa svojeg oca Mije Arka u Vlaškoj 116. Naime, zagrebački vinar i trgovac Mijo Arko neposredno prije početka Prvog svjetskog rata u jednokatnici u Vlaškoj 116 uredio je stan i novu poslovnicu svoje tvrtke koja je do tada bila na Kaptolu. U dvorišnim objektima, skrivenim od pogleda iz Vlaške, bili su pogoni Hrvatske središnje mljekare, a Mijo Arko ih je proširio i prilagodio svojoj vinariji. Godine 1917. uz istočno je krilo izgradio tvornicu konjaka. Poslovanje je postupno preuzeo njegov sin Vladimir koji je postao vlasnik cijelog bloka omeđenog današnjim ulicama Derenčinovom, Martićevom i Šubićevom te sa sjeverne strane Vlaškom. Blok je zatvarao i tada tek planirani novi trg – današnji Kvaternikov. 

Vladimir Arko osnovao je poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žestice, pjenušca, bezalkoholnih pića i bačava. Uz te je tvornice postupno stvarao cijeli tvornički kompleks: proizvodnju industrijskog alkohola (špirita), kvasca, etera i kemijskih proizvoda te na kraju emajliranog posuđa. 

Dakle, u Šubićevoj 55 najprije je, od 1918. do 1921., sagrađena Arkova tvornica žestokih pića, koja je 1928. postala dio Arko-Emaila, tvornice emajliranog, pocinčanog i brušenog posuđa, koja će kasnije postati Tvornica Gorica. 

Arkov tvornički kompleks projektirao je zagrebački arhitekt Ignjat Fischer, školovan u Beču i Pragu, jedan od glavnih predstavnika secesijske arhitekture u Zagrebu. Radove je izvelo građevno poduzetništvo „Josip Dubsky i drug“, a nadzorni inženjer bio je arhitekt Otto Prister.

Istraživačica opusa arhitekta Ignjata Fischera i autorica njegove monografije, povjesničarka umjetnosti dr. sc. Marina Bagarić, okarakterizirat će Arkov tvornički sklop – pretrpanim.

„FUNKCIONALNI DINAMIZAM“ I NOVI JEZIK MODERNIZMA U ZAGREBAČKOJ INDUSTRIJSKOJ ARHITEKTURI

„Prema prvoj Fischerovoj zamisli, tvornički je kompleks organiziran tako da je najveća zgrada, rafinerija žestokih pića smještena na rub parcele, uz buduću Šubićevu ulicu, dok su uz slobodno središte bloka, u koje ulazi industrijski kolosijek, razmještene prizemnice: bačvarnica, strojarnica i kotlovnica. Sjeverno od njih su skladišta, sušionice bačava, radionice. Takav pregledan raspored ostao je, međutim, samo na papiru prvoga urudžbenog projekta: tijekom gradnje 1919. i 1920. rafineriji je dograđena dugačka zgrada pecare, a bačvarnica je transformirana u veliku tvornicu pjenice (kvasca). Premda izmijenjene, dvije su zgrade arhitektonski najkvalitetniji dijelovi kompleksa Arkove tvornice.

Rafinerija tvornice „Arko“ projektirana je u kolovozu 1918. godine. Prostorije u dvama krilima zgrade organizirane su oko središnje kvadratne strukture za kat više od ostatka objekta. Ulično pročelje rafinerije rastvoreno je prozorskim otvorima povezanima lezenama velikog reda, a cijela je kompozicija zaključena teškim mansardnim krovom. 

Već sljedeće godine zgradi rafinerije odlučeno je dograditi pecaru – objekt dvostruko veći, koji će ipak visinom i oblikovanjem fasadnoga plašta biti apsolutno usklađen s rafinerijom. Glavni dio pecare, velika prostorija za vrenje, jednu je etažu viša. No, izmjenom projekta povišen je i središnji dio rafinerije: tako je različitim visinama dijelova glomaznoga dvojnog objekta postignuta dinamična kompozicija i izbjegnut dojam masivnosti i monotonije. Prozračna ostakljena fasadna opna u Šubićevoj ulici, izvediva zahvaljujući spregnutoj armiranobetonskoj nosivoj strukturi, govori jezikom modernizma, tada novim u zagrebačkoj industrijskoj arhitekturi. U detalju – parapetima, oblikovanju lezena – arhitekt je vjeran lokalnoj varijanti secesijskoga klasicizma, karakterističnoga, osim za Fischera, za Dionisa Sunka i Rudolfa Lubynskog. (…)

Kasnih 1960-ih, kad je zgrada bila u vlasništvu tvornice „Gorica“, porušen je dio negdašnje rafinerije, izmijenjeno krovište, dodana jedna etaža i purificirana fasada. Ipak, osnovna Fischerova kompozicija s ubrzanim ritmom prozorskih otvora i nakon tako opsežnih zahvata jasno govori da se iza fasadnoga plašta nalaze tvornički pogoni. 

Sličan „funkcionalni dinamizam“ (Anderson) Ignjat Fischer primijenio je i u oblikovanju druge velike zgrade u Arkovu građevnome sklopu. Bivša bačvarnica znatno je povišena za potrebe pogona tvornice pjenice, a središnja struktura na njezinoj užoj, južnoj strani također je za kat viša. Velikim prozorskim otvorima rastvoreni su i pročelje i krov. (…) Ostale, pomoćne objekte u tvorničkome krugu Fischer je oblikovao u skladu s dvjema najvažnijim i najvećim zgradama.

Sljedeći važan projekt za tvornicu Vladimira Arka bio je novi glavni ulaz u tvornički krug u Vlaškoj 110, 112 i 114, također je povjeren Ignjatu Fischeru 1926. godine. Uz ulazni je dio bila predviđena i gradnja poslovnice, radionice i skladišta. Jednostavna, strogo utilitarna ulazna zgrada imala bi ravni krov, dok rješenje pročeljnoga plašta korespondira s ranijim Fischerovim dizajnom za zgradu rafinerije i pecare: između velikih ostakljenih ploha su pilastri, nad provozom je glatka atika. Taj projekt nije realiziran, a glavni ulaz, danas zaklonjen kasnijim gradnjama, sa svojim jonskim pilastrima predstavlja odstupanje od moderne industrijske estetike (…)“, piše dr. sc. Marina Bagarić.

VLADIMIR ARKO: AMBICIOZNI INDUSTRIJALAC I ORGANIZATOR ZAGREBAČKOGA GOSPODARSKOGA ŽIVOTA

No, tko je zapravo bio Vladimir Arko? Čovjek koji je od obiteljske vinarije razvio industrijski kompleks s nekoliko tvornica na posjedu koji je tada obuhvaćao trećinu istočnoga dijela grada, istodobno je sudjelovao u osnivanju Zagrebačke burze, bio je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore i Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu (kasnije Industrije komore), predsjednik Centralne industrijske korporacije u Beogradu, pisao je o gospodarskim i ekonomskim temama. Zalagao se za snažnu industriju opremljenu najmodernijim strojevima, masovnu proizvodnju i dobre radničke plaće. Za svoje je činovnike i radnike dao sagraditi 11 jednokatnih višestambenih obiteljskih kuća između Heinzelove i Makančeve ulice. Upravo je njegova tvornica emajliranog posuđa primjer proizvodnje za široko tržište, za razliku od proizvodnje luksuznih proizvoda, poput likera i pjenušca. 

Arkov vizionarski poduzetnički duh odražava razdoblje u kojem se hrvatsko poduzetništvo razvija iz tradicionalnog obiteljskog trgovačkog poslovanja prema modernom industrijskom kapitalizmu.

Vladimir Arko rođen je u Zagrebu, 16. rujna 1888. u uglednoj trgovačkoj obitelji. Njegov otac Mijo Arko još je 1867. osnovao obiteljsko poduzeće za proizvodnju i veletrgovinu vina i alkoholnih pića. Vladimir se školovao u Zagrebu na Trgovačkoj akademiji te u agrarnoj školi u San Micheleu u Italiji, a u Klosterneuburgu pokraj Beča pohađao je Višu školu za enologiju. Od oca je obiteljski posao preuzeo teorijski dobro potkovan, a s poduzetničkom praksom je odrastao. Uspjehu poslovanja zasigurno je pridonijela i prirodna sklonost poduzetništvu, ali i ustrajan rad te vizija industrijskog razvoja. 

Širenje poslovanja temeljio je na postupnom dodavanju srodnih grana proizvodnje. Uz proizvodnju, bavio se i kupoprodajom industrijskih sirovina, trgovinom špirita, kvasca, etera, acetata. U Hrvatskom Leskovcu 1934. je izgradio tvornicu poljoprivrednih proizvoda i nove pogone za proizvodnju žestokih pića, budući da su pogoni u bloku između Šubićeve i Vlaške tada već okruženi stambenim zgradama, pa proizvodnja alkohola i etera više nije bila primjerena tom području. Unatoč oscilacijama u proizvodnji tijekom godina, Arkova alkoholna pića, rakija i likeri izvozili su se i u Sjedinjene Američke Države.    

Svoje je poduzeće 1937. Arko pretvorio u dioničko društvo, ali je zadržao vlasnički položaj. Jugoslavenski Lloyd ovako je komentirao ovu promjenu: „Kod tvrtke Vladimir Arko (…) uslijedila je promjena samo s formalne i pravne strane time što je pretvorena u tvrtku na dionice s temeljnom glavnicom od 20 milijuna dinara. I u toj novoj tvrtci, čije se dionice nalaze isklučivo u rukama g. Vladimira Arka, vodi g. Arko kao njezin jedini član uprave, samostalno i bez ičijeg uticaja i sudjelovanja sve poslove te je jedini on vlastan tvrtku obvezivati i potpisivati.“

Početkom 1920-ih Vladimir Arko u svojim je tvornicama zapošljavao 500-tinjak radnika i upravo zbog široke djelatnosti uspješno je prebrodio tadašnju gospodarsku krizu. Ipak, u godinama prije Drugog svjetskog rata tijekom 1939. broj zaposlenika gotovo se upola smanjio.

I privatni život Vladimir Arko doslovce je vezao uz posao. Sa suprugom Slovenkom Josipinom – Pipom Bogomilom Tavčar, Arko je živio uza sjeverni rub svojeg tvorničkog kompleksa, u zgradi u Vlaškoj 116, koju je, kao i tvorničke zgrade, dograđivao arhitekt Ignjat Fischer. Tek 1939. preselili su se u mirniju rezidenciju na uglu Basaričekove i Demetrove na Gornjem gradu, u kuću koju je godinu dana ranije za njih projektirao arhitekt Alfred Albini. Danas je u nekadašnjoj Arkovoj kući u Basaričekovoj 24 sjedište Hrvatskog društva pisaca.  

Obitelj Arko kupila je i frankopanski dvorac u Severinu na Kupi, koji im je nakon Drugog svjetskog rata oduzet i nažalost od tada propada.  

Vladimir Arko bio je industrijski vizionar, osnivač gospodarskih institucija, podupiratelj moderne arhitekture i kulture. Posjedovao je bogatu knjižnicu i umjetničke zbirke te pripadao imućnom zagrebačkom građanskom sloju koji je dio kapitala usmjeravao i prema kolekcionarstvu i mecenatstvu. O tome na specifičan i trajan način svjedoči i grobnica obitelji Arko na Mirogoju s reljefom hrvatskoga kipara Roberta Frangeša Mihanovića.

GODINU I POL PROVEO U USTAŠKOM ZATVORU, A DANAS MU UKIDAJU ULICU ZBOG SURADNJE S NDH

Vladimir Arko umro je 6. lipnja 1945. (neki izvori navode 16. lipnja), u naponu snage sa 57. godina. Njegova smrt do danas nije posve rasvijetljena. Prema svjedočanstvima članova njegove obitelji, Vladimir Arko skončao je život samoubojstvom, popivši cijanid u svojoj tvornici kad su ga partizani došli uhapsiti zbog suradnje s okupatorom. Navodno je to učinio zato što nije htio ponovno u zatvor! Naime, upravo je u tom okupatorskom, ustaškom zatvoru zbog navodne sabotaže njemačke vojske u opskrbi špiritom robijao godinu i pol – od 22. studenoga 1943. do 6. svibnja 1945., pa mu je pomisao da ga nova, oslobodilačka vlast samo mjesec dana nakon izlaska iz jednog zatvora namjerava strpati u drugi bila nepodnošljiva.  

Krimen suradnje sa NDH pratit će Vladimira Arka do današnjih dana. Naime, činjenica je da je Arko tijekom Drugog svjetskog rata nastavio voditi proizvodnju u svojim tvornicama i opskrbljivati tržite alkoholom u vremenu vladavine NDH, kao i njemačku, talijansku i hrvatsku vojsku. Međutim, nije poznato je li njegova pragmatičnost u poslovanju imala ikakvu vezu s njegovim političkim stavovima. 

Vladimir Arko politički je aktivan u razdoblju između dva svjetska rata u Demokratskoj stranci Svetozara Pribičevića, a nakon 1929. u Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, otvoreno zastupajući koncepciju zajedničkog jugoslavenskog tržišta. Čak je pokušao uvjeriti hrvatske industrijalce da Vladi u Beogradu budu jamci za višemilijunski inozemni zajam Jugoslaviji, u čemu nije uspio. Dakle, takva bi se jugoslavenska orijentacija trebala kapitalizirati u novoj državi nakon Drugog svjetskog rata, a mogla je biti posve nepoželjna u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Ipak, Arko je uspio biti industrijalac i trgovac da bi preživio u ustaškom režimu tijekom rata (iako ga je i taj režim koštao zatvora), a novi je režim odlučio preteći samoubojstvom prije nego što bi na suđenju morao dokazivati svoju lojalnost. 

Cijeli apsurd Arkove situacije postaje veći i zbog činjenice, kako tvrde članovi njegove obitelji, da je čak i pomagao partizanima, iako nije pripadao komunističkom pokretu. A unuka Arkova brata Ivana, pravnica Silvija Arko Gorski, izjavila je nedavno u jednim novinama da je obitelj bila humanistički opredijeljena i uglavnom poznata po podršci Hrvatskoj seljačkoj stranci Stjepana Radića. 

Apsurd se nastavlja i u aktualnim godinama: zagrebački Odbor za imenovanje ulica donio je 2025. odluku o preimenovanju četiri ulice „nazvane po suradnicima NHD“, među kojima je i Ulica Vladimira Arka u naselju Ivanja Reka. Arkov je krimen, kako se navodi, što je nacističku vojsku opskrbljivao svojim proizvodima. Kada danas otvorite Google maps, Ulica Vladimira Arka još uvijek postoji, iako prema odluci o preimenovanju treba nositi ime hrvatskoga branitelja Srećka Lipohara.

OD ARKO-EMAILA DO TVORNICE GORICA I JE LI SLON U TROKUTU MASONSKI ZNAK

No, vratimo se industrijskom bloku Šubićeva – Vlaška – Martićeva – Derenčinova. Dok se 1920. još nije ni osušila boja na građevnom sklopu koji je uza Šubićevu projektirao Ignjat Fischer, Arko je u istočnome dijelu bloka počeo gradnju tvornice etera i skladišta, prema projektu Oskara Jenka. Slijedila je gradnja tvornice limenih bačvi i skladišta lima uz Derenčinovu ulicu, prema projektu Jugoslavenskog gradjevnog poduzetničtva d. d. pod vodstvom inženjera Kaisera i Šega, zatim gradnja tvornice željeznih bačvi uz Martićevu ulicu, prema projektu poduzeća Prister & Dubsky, te niza skladišta, laboratorija, staja, garaža, radionica. Uz glavni ulaz u tvornicu na uglu Vlaške i Derenčinove izgrađena je 1927./28. dvokatna zgrada za Arkove zaposlenike („masivan volumen oplemenjen neoklasicističkim detaljima“, kako je zapisala dr. sc. Marina Bagarić). Na parceli južno od Martićeve (današnjem Trgu Bartola Kašića) već otprije je postojala Zagrebačka tvornica bačava, u većinskom vlasništvu Vladimira Arka. Time je zaokruženo njegovo tvorničko carstvo na tadašnjem istočnom rubu grada.

Između Šubićeve, Martićeve i Heinzelove postupno je građena Tvornica pocaklene robe Arko-Email i 1930. je započela proizvodnja emajliranoga posuđa. Osim posuđa i pribora za jelo te pribora za održavanje higijene (posude za sapun, četkice za zube i noćne posude), tvornica je proizvodila i muzilice za mlijeko, posude za držanje masti, bačve, kotliće, vjedra za vodu i drugo, a pružala je i usluge emajliranja i pocinčavanja predmeta od lima. 

Najveća zgrada u industrijskom kompleksu s potpisom arhitekta Ignjata Fischera – rafinerija žestokih pića uz rub parcele uz Šubićevu ulicu, prepoznatljiva po modernističkom pročelju s velikim prozorima preko dvije etaže i masivnim mansardnim krovom – postupno je preoblikovana i pregrađivana za potrebe Arko-Emaila. Poslije Drugog svjetskog rata bilo je još pregradnji, srušen je mansardni krov, a zgrada je zadržala veliku željeznu konstrukciju s logom slona u trokutu i natpisom Gorica posuđe emajli. Naime, vlasnik tvornice 1936. postala je austrijska banka Wiener Bankverein, a Arko-Email od tada djeluje kao dioničko društvo pod nazivom Gorica. 

Vladimir Arko dobro je znao važnost tržišne prezentacije proizvoda i suvremenog vizualnog identiteta. U Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji ističe se njegovo ulaganje u naljepnice na proizvodima, plakate i promidžbu.  

Reklame Arkovih proizvoda oblikovali su Otto Antonini i Frano Branko Angeli Radovani, ali i slavni mađarski dizajner Mihály Biró koji je dizajnirao plakate austrijskih i mađarskih političkih stranaka te reklame najvećih europskih tvrtki.

U Muzeju grada Zagreba čuva se nekoliko Arkovih reklamnih plakata iz 1921.; dakle riječ je o poduzetniku koji je od početka svojeg poslovanja svjesno koristio profesionalni dizajn i stvarao prepoznatljiv identitet.

Čim je započela proizvodnja u Arko-Emailu, 1930. tvornica je objavila prvi katalog kojim je reklamirala 738 artikala proizvedenih od emajliranog ili pocinčanog željeznog ili čeličnog lima i predmeta nastalih njihovim poliranjem (brušenjem), uključujući proizvode namijenjene kućanstvu i gospodarstvu. 

Nisam uspjela pronaći podatak tko je i kada osmislio stiliziranog slona s podignutom surlom u trokutu, logo koji je bio otisnut na dnu svakog emajliranog proizvoda i postao zaštitni znak Tvornice Gorica. Možda je znak nastao u poslijeratnom periodu tvornice, otkad, primjerice, potječe i reklamni plakat za posuđe, slikara i grafičara Zvonimira Faista. No, vjerojatnije je da je Vladimir Arko, svjestan potrebe za prepoznatljivošću na tržištu i dobrog marketinga, još kad je 1930. objavio prvi katalog proizvoda Arko-Emaila dobio ideju da njegove proizvode prati posebni zaštitni znak. Ili se dizajn loga dogodio 1936., otkad tvornica djeluje pod imenom Gorica? 

No, zašto baš slon i zašto baš trokut?

Slon je simbol dugovječnosti, trajnosti, izdržljivosti – što je dobra reklamna poruka za proizvode koje upotrebljavamo svakodnevno.  

Simbolika trokuta, međutim, vodi nas u jednu specifičnu priču – o slobodnim zidarima, čije su lože u periodu između dva svjetska rata veoma aktivne i u Zagrebu, a pripadaju im ljudi iz bogatih građanskih slojeva i intelektualne elite: svećenici, profesori, pravnici, liječnici, industrijalci… U masonskoj simbolici broj tri ima posebno mjesto, a trokut je snažan simbol reda, ravnoteže i trojstva, tri elementa koji zajedno tvore cjelinu. Tri točke određuju ravninu i stvaraju stabilnu strukturu. Metafora je to o građenju čovjekovog karaktera i zajednice.   

Nema podatka o tome je li Vladimir Arko bio pripadnik neke od zagrebačkih masonskih loža. Ali njegov brat – odvjetnik Branko Arko – jest! Pa možda nam sretni slonić s uzdignutom surlom, koji izlazi iz trokuta, na stvarima poput lonaca i tava koje svakodnevno držimo u rukama, prenosi suptilnu i sublimiranu poruku o moralnim i duhovnim vrijednostima za koje se zalažu pripadnici najstarijeg svjetskog svjetovnog bratstva! 

A ako i nije tako, ako je slonić u trokutu naprosto dosjetljivi simbol trajnosti Goričinih emajliranih proizvoda, njegova zanimljivost i povijesna vrijednost obvezuju da taj simpatični tvornički logo obnovimo i sačuvamo u sklopu planova za obnovu cijeloga gradskog bloka na kojem je Vladimir Arko sagradio svoje tvorničko carstvo.

METALNA INDUSTRIJA GORICA I TVORNICA LIKERA I RAFINERIJA „MARIJAN BADEL“

No, što se dogodilo s tvornicama nakon Arkova bijega u smrt između ustaškog i komunističkog zatvora? 

Poduzeće je nacionalizirano, a od 1946. djelovalo je kao Metalna industrija Gorica, jedina hrvatska tvornica u kojoj se, povezujući tehnologije metalne i kemijske industrije, proizvodio emajl i emajlirano posuđe. Loncima, poklopcima, kantama, tavama, džezvama, tanjurima i drugim emajliranim posuđem zagrebačka je tvornica snabdijevala veliko tržište u tadašnjoj Jugoslaviji i izvan nje. Polovinom 1950-ih počeli su proizvoditi i prometne znakove, registarske pločice, kućne brojeve i slične proizvode, ali je već 1956. ta proizvodnja prepuštena zanatskom poduzeću Dekor.  

Drugi dio Arkove proizvodnje – vina i žestokih alkoholnih pića (nakon 1945. nazvan Plemenika) – povezan je 1947. sa srodnim zagrebačkim tvornicama Pokorny, Patria i A. A. Baker & Co. u novu Tvornicu likera i vinarstvo, čiji su pogoni smješteni na Arkovoj lokaciji u Vlaškoj 116. U rujnu 1950. ta je tvornica povezana s Industrijom vrenja „Marijan Badel“ iz Sesveta i tako je nastala Tvornica likera i rafinerija „Marijan Badel“, nazvana po sinu jednog od osnivača tvornice, istaknutom partizanu koji je poginuo 1944. i proglašen je narodnim herojem. Tvornica danas radi na Žitnjaku pod imenom Badel 1862. 

Skučena lokacija nakon otvaranja Šubićeve ulice postajala je sve problematičnija, pa je 1953. planirano preseljenje Gorice u industrijsku zonu na Žitnjaku, što se nije ostvarilo. Upravna zgrada i dio pogona ostali su u Šubićevoj, a dio pogona u Martićevoj spojen je ispod Šubićeve tunelom. Neprikladan smještaj industrijskog pogona, koji je za loženje peći koristio ugljen i mazut, i odluka o probijanju Šubićeve kroz pogon tvornice, potaknuli su preseljenje tvornice i izgradnju novih pogona u Dugom Selu 1974. godine, dok upravna zgrada ostaje u Šubićevoj 55 u Zagrebu.

Tvornički kompleks u Dugom Selu imao je energanu, veliki kemijski laboratorij i proizvodni pogon, dizajnerski odjel i skladište za robu. Modernizaciju proizvodnog pogona Gorica je dovršila do 1978., a proizvodnja posuđa u odnosu na 1955. povećana je sa 1746 tona na 5700 tona godišnje. Moderniziran je i proizvodni asortiman, osmišljene su nove linije kvalitetnog posuđa. Artikli su grupirani u nekoliko kategorija: posuđe osnovne kvalitete, poluteško posuđe bolje kvalitete (linije Rekord, Rekord-specijal, Rekord-servir-specijal, Total-elegant), higijensko-sanitarni predmeti i pocinčano posuđe.

Tvornica Gorica ima 1200 zaposlenih, među kojima su polovica žene, pa tvornica ima i stalnu liječničku ambulantu s ginekološkom ordinacijom i radničko odmaralište u Selcu pokraj Crikvenice.

Nakon 1990. broj zaposlenika počeo se smanjivati zbog gubitka tržišta bivše Jugoslavije. Pokušaji da se proizvodnja održi (nova linija emajliranoga posuđa Europa, nova linija posuđa s bakelitnim ručkama, linija aluminijskih tefloniziranih tava, pješačka borbena kaciga) ipak nisu bili dovoljni. Krajem 1990-ih u Gorici je radilo 350 radnika, a štrajk 1994. i pogrešni potezi privatnih interesa bili su početak kraja nekad uspješne tvornice. Stečaj je proglašen 2001.  

Šteta. Nema kućanstva koje ne pamti posuđe iz Tvornice Gorica. Neki ga koriste i danas – neuništivo i trajno kao što svjedoči znak sa slonićem u trokutu na dnu svake posude. U moru modernog posuđa i kuhinjskog pribora najrazličitijih materijala i dizajna, emajlirane posude postaju vintage moda, a njihovu osuvremenjenu verziju u Hrvatsku danas uvozimo iz Srbije iz tvrtke Metalac iz Gornjeg Milanovca, koja je svoju proizvodnju zadržala punih 65 godina.

U Zagrebu na Tvornicu Gorica podsjeća tek logo na krovu nekadašnje upravne zgrade u Šubićevoj 55. Zgrada se pak nalazi u sklopu napuštenog industrijskog „Bloka Arko Badel“, kako je u urbanističkim planovima službeni naziv nekadašnjeg tvorničkog kompleksa Vladimira Arka. Ta je cjelina pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao vrijedno djelo industrijske arhitekture, iako njezino trenutačno stanje više podsjeća na skupinu ruševina i leglo štakora, nego na industrijska ostvarenja slavnog arhitekta Ignjata Fischera i inženjera Otta Pristera i Oskara Jenka.

ZAGREBAČKI URBANISTIČKI PLAN UREĐENJA I PORTUGALSKO IDEJNO ARHITEKTONSKO RJEŠENJE

Općina Medveščak još je 1986. planirala u napuštenim tvorničkim zgradama osnovati kulturni centar. Ta se inicijativa umjetnika Borisa Bakala i arhitekta Ognjana Bebana nije ostvarila. 

Tijekom sljedećih desetljeća dobra je vijest da ovaj cijeli blok nije došao u ruke nekom privatnom investitoru, već ga se Grad Zagreb nije odrekao i danas je u većinskom vlasništvu Grada. Još 2012. započeo je proces njegove revitalizacije. Otad je, doduše, prošlo još 14 godina i nije se dogodilo ništa – osim potresa 2020. koji je dodatno uzdrmao ostatke tvorničkih građevina. Grad Zagreb je te godine najavio „potrebu izrade urbanističkog plana uređenja“ cijelog Bloka Arko Badel, a 2023. objavio je početak obnove. No, ispriječila su se neriješena pitanja vlasništva. 

„Urbanistički plan uređenja Vlaška – Šubićeva – Martićeva – Derenčinova izradio je Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba u suradnji s nositeljem izrade Gradskim uredom za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje. Plan je na 29. sjednici 13. prosinca 2023. godine usvojila Gradska skupština Grada Zagreba. Plan je koncepcijski utemeljen na natječajnom idejnom rješenju Pablo Pita Architects, uz nužna usklađenja s regulatornim okvirom.

Za predmetne nekretnine vode se upravni postupci sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji još nisu pravomoćno okončani. U predmetima se postupa sukladno uputama nadležnog drugostupanjskog tijela te se poduzimaju potrebne radnje radi donošenja odluke. Budući da su postupci u tijeku, njihov ishod nije moguće prejudicirati.“ 

Odgovor je to koji sam dobila iz Ureda gradonačelnika grada Zagreba, Odjela za informiranje i medije. 

Osim toga, iz Grada su još prošle godine poručili da je „potrebno provesti detaljna konzervatorsko-restauratorska istraživanja koja, uz analizu i istraživanje povijesne i arhitektonsko-urbanističke dokumentacije, obuhvaćaju i detaljne konzervatorsko-istražne radove na njima“ te da se „omogućava djelomično uklanjanje uz obvezu očuvanja i obnove prema izvornim nacrtima karakterističnog klasicistički oblikovanog djela jugoistočnog pročelja Tvorničke zgrade Gorica i uklapanje u strukturu nove izgradnje kao memorija i element industrijske arheologije, te očuvanje i obnova reklame Gorica“.

I tako smo od legendarnih arhitekata secesijskoga Zagreba preko velikog industrijalca Vladimira Arka, ustaša i partizana došli do – portugalskog arhitektonskog ureda. Naime, na međunarodnom natječaju 2012. za idejno rješenje Bloka Badel pobijedila je arhitektonska kuća iz Portugala, Pablo Pita Architects, koju u Portu vode arhitekti Pablo Rebelo i Pedro Pita. Njihovo rješenje vrijedi i danas, ali zbog „upravnih postupaka sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine“ portugalski se arhitekti već 14 godina ne mogu primiti posla, a mi u Zagrebu nastavljamo gledati ruševine na vrijednom gradskom zemljištu. 

Inače, kad jednog lijepog dana pravni postupci, koje i u brojnim drugim slučajevima vučemo poput nezavršene karme iz različitih prošlih vremena, budu završeni, a s obzirom na to da urbanistički plan uređenja Vlaška – Šubićeva – Martićeva – Derenčinova postoji, kao i arhitektonsko idejno rješenje, ostvarenje ovog višemilijunskog projekta odvijat će se u etapama „zbog složene pripreme dokumentacije“. 

Pa kad se jednom i „složena dokumentacija“ posloži, na mjestu nekadašnjih Arkovih tvornica mogli bismo dobiti stambene zgrade i uredske prostore, trgovačke i ugostiteljske sadržaje, mali hotel. Veliki pješački zeleni trg dobio bi se nakon rušenja objekata u unutrašnjosti bloka (improviziranih hala, skladišta, limenih nadstrešnica i pregrada te industrijskih pogona koji su statički nestabilni, opasni i neupotrebljivi). Srušile bi se i manje zgrade uz Derenčinovu i Martićevu, koje nisu pod konzervatorskom zaštitom.  

Ono pak što treba sačuvati su povijesne zgrade koje imaju status zaštićenog spomenika industrijske baštine, koje će dobiti kulturu i javnu namjenu. Zgrada tvornice pjenice (kvasca), središnja i najprepoznatljivija zgrada u unutrašnjosti bloka, građena od crvene cigle, postat će kulturni centar. Upravna zgrada tvrtke Badel u Vlaškoj ulici obnovit će se u izvornom obliku. Zadržat će se i zgrada stare rafinerije i pecare, kao i zgrada starog skladišta južno od upravne zgrade. Projektom se posebno štiti i integrira jugoistočno pročelje upravne zgrade nekadašnje Tvornice Gorica, okrenuto prema Šubićevoj, zajedno s prepoznatljivim povijesnim znakom i reklamom. 

Osim što je moćna, dugovječna, snažna, inteligentna i empatična životinja, slon je očito i veoma strpljiv.

---

Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.